Neka dignu ruku sve one kojima je nekada bila upućena riječ „kučka“. Mnogo ruku je u zraku, a nismo na koncertu. Impresivno! Iako ima mnogo verzija ove riječi (sinonim bi bilo „kuja“, ovisno od jezičke norme), može se reći da je to jedna od najčešćih i najrasprostranjenijih uvreda i psovki svakodnevnog jezika. Riječ „kučka“ je toliko rasprostranjena da je postao problem nazvati ženku psa kučkom ili kujom, riječima koje su im inače pripadale, pa ih danas zamjenjujemo sa „kujica“, „curica“, „cura“. Uloge su se, naizgled, zamijenile.
Kada su žene kučke?
Muškarce se kroz povijest ponižavalo kada bi ih se nazvalo ženom, a osobito dehumanizirajuće je djelovalo nazvati ih ženkom psa. Do porasta upotrebe „kučke“ dolazi s prvim valom feminizma u 20-im godinama prošlog stoljeća kada su sufražetkinje, nakon nekoliko desetljeća borbe, ostvarile pravo glasa devetnaestim amandmanom Ustava Ujedinjenih Država.
Popularnost riječi se izgubila do drugog vala feminizma koji se nastavlja baviti pitanjima privatnog i javnog, mjesta žene na poslu, u obitelji i reproduktivnim pravima. Kritike na žene djeluju tako da se one počinju ponositi upravo time što se kod njih kritizira: samopouzdanje, snaga, neovisnost, želja da se bore za sebe (Jo Freeman, Bitch Manifesto, 1968. god.).
Feministkinje se počinju izjašnjavati kao kučke i koristiti to u svojim tekstovima. One su preuzele riječ i preokrenule joj značenje. Do početka trećeg vala feminizma, ta riječ je bila zvanično u upotrebi ne samo u feminističkog literaturi, nego i u muzici, umjetnosti i bilo kojem drugom načinu izražavanja.
Jedna od naizgled feminističkih knjiga koje veličaju kučke je i „Zašto muškarci vole kučke“. No, hajmo se radije uvjeriti treba li suditi knjigu po koricama.
Vole li muškarci kučke?
„Zašto muškarci vole kučke“ je prvi u nizu bestsellera autorice Sherry Argov o kojoj je dostupno samo kad i gdje je rođena, te koji su joj sve bestselleri. Namjera njenih tekstova je osnažiti žene, pokazati im kako „kučka“ nije loša stvar nego nešto čemu sve trebamo težiti i to ponosno. Ona želi govoriti o snažnoj ženi koja se suprotstavlja heteronormativima (uvjerenja da ljudi imaju prirodne uloge u svijetu – ženske i muške) i slici žene kao potlačene služavke. Većina nas se može složiti da je to nešto što nam zaista treba. Sama autorica ističe kako riječ „kučka“ koristi ironično i šaljivo. No, da li zaista u tome uspijeva? Možda i važnije pitanje od toga jeste – kakve međuljudske odnose autorica promiče ovom knjigom.
Agrov opisuje dvije vrste žena: krpe i kučke. Krpe definira kao fine djevojke koje čine ustupke i „trče“ za muškarcima, a kučke kao… Pa, prosudite sami:
Razočaravajuća je slika žene kakvu Argov predstavlja. Pod prividom osnaživanja, ona podržava sva ona ponašanja koja za cilj imaju isključivo privlačenje i zadržavanje muškarca. Svaki dio osobnosti koji neka žena može imati a koji se ne uklapa u kalup „kučke“ ona dehumanizira. Čak i takozvano „prisustvo duha“ ima smisla samo ako ga prepoznaje neki muškarac kojega to privlači.
Njena osnovna teza je da muškarcima treba konstantni izazov, jer će im u suprotnom biti dosadno i tražit će ga drugdje. Osim toga, žena koja zna upaliti veš mašinu i koja voli kuhati ih neće uzbuđivati jer se ponaša kao krpa i zbog toga će oni izgubiti poštovanje prema njoj. Kučka, s druge strane, pažnju usmjerava na svoga muškarca samo kada njoj to odgovara, ne tjera ga na razgovor jer mu nije mama ili sestra i svoje vrijeme mu posvećuje samo da bi ga još uvijek zadržala zainteresiranim.
Prateći pop psihologiju i ponašanje nekolicine muškaraca, ideja po sebi naizgled ima smisla. Svi želimo ono što ne možemo dobiti, pa se za to više i potrudimo. A kada to dobijemo, treba nam neka nova zanimacija.
To važi ako govorimo o djeci, tinejdžerima i kućnim ljubimcima (s kojima autorica u nekoliko dijelova poredi muškarce). No, želi li zaista ijedna žena pokraj sebe muškarca prema kojem će se morati ponašati kao prema djetetu? Time autorica samo podržava onu poznatu: „Dječaci će uvijek biti dječaci“. To nikada nije i ne smije biti opravdanje za neko ponašanje. Time su već otvorena vrata za mnogo veće posljedice od gubljenja pažnje jer je on ugledao novu, sjajnu igračku.
Stavovima autorice suprotstavili smo stavove struke. O zdravim i funkcionalnim odnosima razgovarali smo i sa Zvjezdanom Savić, psihologinjom i psihoterapeutkinjom Fondacije Krila Nade.
Zvjezdana ističe: „Mislim da se ne možemo kao ljudska bića voditi kao da smo neka definicija jer jednostavno svi imamo neke svoje osobine, kvalitete, mane. Mnogi veliki psiholozi su govorili bavite se svojim teorijama, ali pak to ostavite po strani kada dođete u kontakt sa živom osobom.“
Dakle, ovdje se osim o potcjenjivanju intelekta i muškaraca i žena, radi o generaliziranju i podržavanju stereotipa.
Iduća problematična teza se odnosi na autoričinu kritiku tinejdžerskih časopisa koji uče mlade djevojke kako da privuku i zadrže pažnju mladića odjećom i ponašanjem. Ona ih kritizira zbog učenja mladih konstantnom traženju odobravanja. Što bi, također, bilo smisleno da ona ne čini to isto. Jer zašto tražiti nečije odobravanje kad će on svakako otići kad dobije to što je želio. Radije budi kučka i ne daj mu, pa će se on u međuvremenu zaljubiti u tebe i onda će biti tvoj zauvijek. No, hoće li se to tako odviti?
Zvjezdana ističe: „To je jedna od knjiga te vrste koje nam daju neka brza, gotova rješenja. Isto toliko ne znamo koliko su te osobe stručne. Trebamo nekako osvijestiti sami sebi da je to nešto što nije za svakoga bukvalno takvo. Sve ovo treba s rezervom uzeti pogotovo ako su u pitanju neki dublji partnerski odno
Ma koliko nama bilo lakše da svrstavamo sve u isti koš, činjenica je da sve dok ne pitamo ili se ne uvjerimo iz ponašanja druge osobe, mi ne možemo biti sigurni u nečije mišljenje, namjere, ni osjećanja. Naše ponašanje ovisi od našeg karaktera i osobnosti, i to važi za svakoga pojedinačno.
„Najveći problem je ako neko od nas pokušava da bude ono što nije, ako bježimo od svoje autentičnosti. Bitno je da sami sebe upoznamo, šta nam je drago, šta mi volimo. Ako krenemo da se prilagođavamo jer mislimo da će nam to donijeti neke veze, nas je ta druga osoba upoznala onakve kakvi nismo“, upućuje Zvjezdana.
Savjete kako postati kučkom, igre i manipulacije Agrov predlaže u svojih 100 i nešto „pravila privlačenja“ od kojih smo izdvojili smo nekoliko omiljenih: ne budi zavisna, postavljaj uslove, ne isključuj seksualni prekidač (jer ko je čuo za obostranu saglasnost), budi ženstvena, ne trudi se previše, ne zvocaj, emotivnost je slabost, nepristupačnost podstiče poštovanje, on sa ženom želi da se zabavlja ne da razgovara, ponaša se ravnodušan jer ne želi da djeluje kao slabić, nekad ti se namjerno neće javiti da vidi tvoju reakciju itd.
Barem jednom smo se našli u nekoj od ovih ili sličnih situacija kada nam je rečeno da ušutimo, da zvocamo, da ne plačemo (jer to nije za muškarce), da ovo ili ono. Sjetite se kako ste se osjećali poslije toga. Sjetite se šta je vama u tom trenutku bilo važnije, šta vam je sada važnije i šta vas čini sretnima.
Zvjezdana nam je za kraj dala, onaj možda, najvažniji savjet: „Ako želimo kvalitetnu i zdravu vezu, a ne neki površni odnos, onda je jako bitan kompromis između te dvije osobe i da upoznamo njihove vrline i mane. Prava ljubav tek poslije dolazi, kada upoznamo sebe i tu drugu osobu, vidimo i prihvatimo i vrline i mane, i zavolimo ih. Tu je bitna autentičnost i nema puno igrica.“
Ako nakon čitanja takvih knjiga i ovog teksta i dalje mislite da su svi muškarci isti i žene trebaju biti „kučke“, toplo vam preporučujemo da promijenite sredinu i razmislite o tome šta želite od sebe i svog budućeg partnera. Budite ona osoba koja će vas usrećiti. Uvijek si dopustite vremena da nekoga zaista upoznate i ne sudite knjigu po koricama ili ljude po generalizacijama i stereotipima. Prije ili kasnije ćete se umoriti od bilo kakve igre i poželjet ćete zdrav, stabilan i miran odnos. Takav se prije nalazi u svakodnevnom, realnom životu nego li u knjigama koje imaju cilj da zarade i donesu slavu autoru.
Autorica: Renata Glavinka (Karike)
