Tako je to..
Dok će jedni da oživljavaju i slave uspomenu na Tita, staro dobro vrijeme i Dan mladosti, drugi će da tuguju za mladim životima koji padoše na Kapiji… Koja ironija… Ili ‘pak raznolikost života?
Piše: Zineta Mutapčić
Tako je kažu vazda bilo… Nekima je svitalo, nekima se smrkavalo…
Dok sam živjela u Sarajevu, svakog 25. maja bismo na Vilsu sjedili do kasno u noć, pijuckali pivi i pjevali “Tri puta sam video Tita”, a svaki put bih pomišljala na to kako je Tuzla zavijena tugom i suzama. Tuzla kao mjesto tog kobnog događaja za koji se nije ni slutilo da bi moglo i trebalo da se desi to što se desilo.
A od svuda je bilo raje tu noć, srednjoškolaca, studenata, “domaćih”… Bila je tu i naša Razija Djedović, i drugih 70 mladih duša, sve sa imenima, prezimenima, godinama, zanimanjima, korijenima koji odoše na drugi, nadam se bolji i ljepši svijet, a za njima ostade praznina, muk i tišina…
I svaki dan za njihove porodice je 25. maj, svaki dan proživljavaće majke, očevi, braća i sestre te krike, to isčekivanje nekih vijesti i nade da njihovi najmiliji nisu u tom broju 71. Kao djevojčica od 10 godina se sjećam samo vijesti koje su odjeknule na TV i radio stanicama da se desio strašan zločin. Da je neko tad odlučio da ispali tu jednu granatu koja je ostavila neizbrisiv trag u svima nama. Pa čak i ako nismo imali nikakve veze sa tom rajom koja je izašla da slavi nešto što je već odavno prestalo da postoji, u čast i spomen onom koji je mladost propagirao kao nadu u bolje sutra. Pa čak iako više ništa nije imalo smisla i znali smo da se ta dobra vremena neće vratiti.
Ali izašli su da slave život, mladost, ljubav i radost što se polako utišavaju zvuci granata, suza, straha, bijesa, ljutnje, neopravdane mržnje.
Utihnulo je sve te noći u 20.55 h.
I utihne svaki put kad prođem pored Kapije. I kad pomislim na to da je u ljudskom umu moguća tolika zloba i smjelost da odluči da prekine nečiji život, da se igra Boga i da sebi uzme za pravo da se upiše u historiju po nečemu tako gnusnom i strašnom ne mogu da se otrgnem osjećaju mučnine u stomaku i grča koji izaziva gađenje što pripadam vrsti homosapiensa koji su spremni na takve misli, a kamoli djela.
Za mene tu oprosta nema.
Nema ni kajanja, ni opravdanja, ni slova koje bi moglo da na bilo koji način da učini da se poistovjetimo s bolom onih koji su izgubili najmilije, da žalimo što su ostali toliki nedosanjani i neostvareni snovi, što je ostala mrlja na jednom nekada značajnom datumu, što pored Kapije prođemo sa tišinom u mislima i tugom u srcima.
Nadam se da u nekoj drugoj dimenziji, u nekom boljem svijetu ne znate zašto ste tamo otišli, da u vašim sjećanjima nema bola i svjesnosti da ljudski um i duša mogu biti tako prljavi i pogani da vam presude. Na nama ostaje samo obaveza i dužnost da vas se sjećamo svakog dana, a ne samo danas.
Neka vam je laka ova bosanskohercegovačka zemlja!! Zbogom mladosti!
