One pomijeraju granice, otvaraju nove vidike ljudima oko sebe, čine konkretne korake i prave vidljive promjene. Njima pada na pamet ono što drugi ne mogu ni zamisliti i idu prema tome, makar se u međuvremenu morale boriti s vjetrenjačama. Zato su one SUPER ŽENE.
Jedno nesvakidašnje žensko biće – sjajna, mlada i ambiciozna mastrica muzike i potencijalna kandidatkinja za članicu Predsjedništva BiH, Ljubinka Kulišić je naša nova SUPER ŽENA.
Njeno ime ste čuli prije nekoliko mjeseci kada je javno istupila sa svojom ambicijom za kandidaturu. Fokus je stavljen na tu stranu njene ličnosti koja se vezuje za politiku, a obrazovanje se spominjalo samo formalno.
Mi smo joj odali priznanje za uspjehe i hrabrost na Izboru za Super ženu 2017, upoznali ovu inspirativnu mladu damu tokom Festivalu savremene žene 2018 i uživali u njenoj virtuoznosti na harmonici.
Za ženski.ba, Ljubinka je govorila o svom životnom putu, razlozima zašto se upušta u politiku, situaciji u njenoj struci i državi, a kroz ovaj razgovor osvrnuli smo se i na njene utiske koje je ponijela iz Tuzle i sa našeg Festivala.
Opišite nam svoj put od rodnog kraja do doktorskih studija u Kanadi?
Ja sam rođena u Tuzli, a u Zvornik smo se doselili 1997. godine gdje sam završila osnovnu školu. Sa osam godina sam krenula u muzičku školu i iako sam bila vukovac i mogla izabrati bilo koji smjer ja sam se opredijedila za muzičku gimnaziju. Nekako je bilo jasno da pored svih osvojenih nagrada, nastupa i iskazanog talenta u muzičkoj umjestnosti, krenem u tom smjeru.
Nakog završetka muzičke gimanazije u Beogradu polagala sam prijemni ispit na Visokoj školi umjetnosti u Bernu i tu sam završila prve dvije godine studija, a zatim nastavila i Master studije u Luganu na jugu Švajcarske. Moram da napomenem da su skoro svi studenti koji su sa mnom studirali imali stipendije od svojih gradova i zemalja, a mi iz Bosne i Srbije smo morali da radimo fizičke poslove da bismo mogli poplaćati račune za smještaj i hranu. Medjutim, velika prednost studiranja u Švajcarskoj je ta da se školarina plaća jako malo, a neki od nas, studenata iz zemalja trećeg svijeta, kako nas zovu smo uspjeli i da ne platimo ništa dobijajući pomoć od fondacija za mlade muzičke talente. Iznenadim se kada čujem da se kod nas godina plaća i po tri hiljade eura na privatnim univerzitetima na kojima je kvalitet obrazovanja ravan nuli. Zato tvrdim da je u svakom slučaju obrazovanje koje se dobije u inostranstvu iznad prosjeka, biblioteke imaju materijale za istraživanja, postoje mogućnosti konkretnog sticanja iskustva u muzičkom izvođenju u visokoj kulturi, naučila sam jezike, upoznala mnogo novih kultura i naroda i stekla jedan širok pogled na svijet čak i kroz neke ne toliko pohvalne situacije.
Evropa mi nije dala sve odgovore pa sam htjela upoznati i američki kontinent. Nakon što sam dobila pismo da sam primljena na studije na univerzitetu u Torontu koji je te godine na jednoj od rang listi u svijetu bio na sedamnaestom mjestu, odselila sam se u Kanadu. Tamo sam završila godinu i po doktorskih studija i radila kao asistent profesora za kamernu muziku, medjutim nisam bila zadovoljna idejom da ostanem tamo daleko od svoje porodice, pa sam se vratila sa idejom da nastavim doktorat na muzičkoj akademiji Sarajevu.
Nakon obavljenog razgovora sa dekanom i njegovo obećanja da će mi poslati mejl kada bude izašao program (jer su se u tom periodu navodono rješavala neka pitanja) nikada mi se niko više sa akademije u Sarajevu nije javio. Koliko znam iz iskustva, ljudi se ne upisuju na doktorske studije svaki dan i u svijetu se otimaju za doktorante a kod nas je sasvim obratno. Ne znam iz kog razloga.
Nakon završenih magistarskih studija ne možete do posla u zemlji u kojoj ste rođeni. Da li ste razmišljali o budućnosti kada ste se opredijelili da studirate muziku ili vas je na tom putu vodila isključivo ljubav i strast?
Nisam kalkulisala po tom pitanju. Akademski obrazovani muzički pedagozi i izvodjači se traže, ali to su profesije koje ništa materijalno ne proizvode i moraju imati podršku države i grada iz kog dolaze iza seb,e da bi uspjeli da ostanu u tome. Da bismo imali visoku kulturu i da bismo mogli parirati drugim državama, mi umjetnici moramo imati jaku podršku svoje zemlje. Imate milion takvih primjera i uvijek iza takvih pojedinaca stoje institucije ili organizacije, udruženja, klubovi.
Nije da za nas, muzičke pedagoge, nema posla u BiH nego su naše poslove dali kafanskim muzičarima da obavljaju i da predaju djeci sa nekim sumnjivo stečenim diplomama. Moraš da budeš stranački podanik da bi imao osnovna ljudska prava u ovoj zemlji. Podanici znaju da ništa ne znaju pa zato i ljube stope, trčkaraju oko “velikih” i tako poltronskim ponašanjem dobiju ono što ne zaslužuju i uništavaju kvalitet na svim nivoima u institucijama.
Tako imamo primjer zaposlenih učiteljica sa prosjekom “šest” na studijama, a u isto vrijeme učiteljice sa prosjekom “deset” rade kao čistačice u Švajcarskoj. Takvo je trenutno stanje u zemlji. To se u normalnim zemljama ne može desiti. Oni svoje građane cijene, a čula sam od ljudi u gradu da naš načelnik Zvornika plaća jednog quasi blogera trideset maraka po članku da se blati moja porodica i degradira moj uspijeh.
Je li istina da Vas je samo revolt prema stanju u državi nagnao na ideju da se kandidujete i možda postanete prva članica predsjedništva BiH ili imate još neke motive?
Moji motivi su kontrastni i dualni: ljubav i bijes. Ljubav prema narodu koji je nepravedno degradiran i unazađen u odnosu na ostatak Evrope, prema onima koji žele više, pošteni su i vrijedni, a ruke su im vezane da napreduju, bijes prema onima koji idu linijom manjeg otpora i traže olakšice u svemu pa tako u jednom nenormalnom društvenom uređenju završe na pozicijama koje im daju prilike da odlučuju o sudbinama drugih. Dati vlast u ruke lijenih ljudi oskudnih znanja, pogleda na život i onih isključivih je izuzetno opasno. Ako za mene sa svim završenim školama nema mjesta u profesuri, onda je vrijeme da proširim svoja znanja na politiku i poboljšam ono što je u mojoj moći.
Iako je moj pristup politici drastično različit od svih ostalih u zemlji, imam veliku podršku iskrenih i poštenih ljudi i to mi govori da sam na pravom putu.
Kako gledate na predrasude i skepsu javnosti prema Vama kao magistrici muzike u politici, pogotovu zato što ste godinama živjeli, studirali i radili u inozemstvu?
U politici ima i trebalo bi da bude ljudi iz svih zanimanja. Nije zabranjeno nikome da se kandiduje ukoliko zadovolji kriterijume CIK-a. Mislim da je moj zadatak da doprinesem pomirenju naroda u BiH i da prebacim fokus sa primitivnih tema trenutne politike, koje su svima dosadile, na konkretne probleme.
Ja predstavljam jednu grupu ljudi koji su rodoljubi, žive pošteno, ne trpe nepravdu i malverzacije kojima se bave poltroni političkih stranaka. Takvi ljudi uglavnom budu primorani da napuste zemlju, prijetnjama, ucjenama, otkazom… To što sam dugo živjela u inostranstvu i tamo se školovala je jedan veliki plus; prije svega govorim strane jezike, poznajem druge kulture i narode i nemam averziju prema njima. Za razliku od onih koji su do juče lijepili plakate i krali glasove na izborima, a danas su savjetnici, znam kako treba izgledati uređenje u normalnoj zemlji, bez nepotizma, primitivizma, kupovina diploma, “fix” ideja umišljenih veličina itd.
Dokle je stigla procedura kandidovanja za članicu Predsjedništva? Hoće li se to zaista ostvariti na predstojećim izborima ili će sačekati 4 godine?
Odgovor na ovo pitanje ću zvanično objaviti na mojoj “Facebook” stranici dvadeset petog maja. To je rok do kada moram predati prijavu za kandidaturu za članicu Predsjedništva. U toku je skupljanje potpisa podrške i finansija kojima bi se omogućila moja kandidatura. Po svemu sudeći, teško da će to biti ostvarivo ove godine zbog novčanih sredstava potrebnih ne samo za prijavu nego i za kampanju, to je nemoguća misija za nekog poput mene ko je nezavisna kandidatkinja i nema stranku iza sebe, a znamo i da stranke na sve načine uzimaju novac od naroda da bi mogle finansirati kampanje. U svakom slučaju, naći će se alternativa i neću prestati da djelujem.
Komentari koji su se mogli pročitati na portalima ispod članaka o Vama koji su preplavili virtuelni svijet prije par mjeseci, vezanih za Vašu kandidaturu za Predsjedništvo BiH, bili su da ste jedna mlada, luda i veoma hrabra žena. Kako Vi to komentarišete?
Ja stvarno tu ne vidim ništa toliko čudno i nije mi jasno zašto se ne pojavi više ovakvih ljudi koji govore istinu i iznose činjenice, dokaze organizovanog kriminala i diskriminacije koje vidjamo skoro svaki dan, na svakom koraku. Zašto ćutimo? Predstavljamo se kao junaci, a ponašamo se kao podanici. Ja prijavim dugogodišnji organizovani kriminal u muzičkoj školi u Zvorniku svim pozicionim i opozicionim strankama na vlasti i ne dobijem nijedan odgovor od ljudi koji primaju plate da služe narodu i rješavaju ovakve probleme građana. U knjizi koju planiram objaviti u narednom periodu opisujem primjer kada sam putovala vozom iz Švajcarske u Njemačku i greškom sjela u pogrešan voz, pa umjesto u Bazel stigla u Keln. Kondukterka na početku vožnje nije primijetila da imam kartu za voz koji ide u drugi grad, ali sam kroz priču sa ljudima u kupeu shvatila da idem u pogrešnom pravcu. Pazite, ja sam smatrala da je moja greška jer sam sjela u pogrešan voz i da moram kupiti novu kartu za Bazel. Naprotiv, svi ljudi iz kupea su odmah pozvali kondukterku i žalili se na njenu uslugu. Za to što ona nije uradila svoj posao kako treba, ja sam otišla u pogrešnom pravcu i njena firma je bila ta koja mi se izvinila i dala novu kartu za Bazel. U tome se vidi hrabrost naroda, oni ne ćute pred nekim vlasnikom firme zato što taj ima moć, novac – oni znaju da ta firma zavisi isključivo od nas, naroda, putnika koji koriste njihove usluge. To je samo mali primjer naroda koji je svjestan svoje moći i sistema u kome svaki pojedinac mora biti ispoštovan jer je demokratija na prvom mjestu.
Taj stav sam zadržala i po povratku, nikakva zastrašivanja i prijetnje koje dobijam me ne dotiču, komentari i epiteti još manje. Svako ima pravo da ostvaruje svoje snove i spozna svrhu svog postojanja pa makar za nekog to izgledalo i kao ludost.
Slažete li se s frazom da bi svijet bio mnogo ljepše mjesto za život da njime vladaju žene?
Ne slažem se. Svijetom bi trebalo da vladaju oni koji imaju ljubavi u sebi, kojima ne vlada ego, koji izbjegavaju konflikte, a takvi se rijetko nalaze u krugovima ljudi koji se bore za vlast. Nije važno kog su pola, nego kako se pokažu na djelu. Rezultat je važan. Neko može da bude i transrodan, a to što pripada manjini ne znači da ne može odlično da obavlja svoju funkciju i ono što nas treba da zanima je to kako on radi posao za koji je plaćen a ne kako izgleda, šta jede, kog je statusa. U Kanadi je npr. na intervju za posao zabranjeno pitanje o tome kog si pola, bračnog statusa i koliko imaš godina jer bi svako od ovih pitanja moglo biti razlog za tužbu zbog diskriminacije i nepoštovanja ljudskih prava.
Koliko se razlikuju žene u zemljama u kojima ste živjeli i žene s naših prostora?
Žene na našim prostorima su ubijedjenje da su u inferiornom položaju u odnosu na muškarce. To je velika greška i zabluda. Za to je kriv loš standard života i bezakonje koje vlada. U primitivnim društvima vlada mišljenje da je “jak” samo onaj ko je fizički jak, zato žene traže zaštitu i to je prvi nivo stvaranja zavisnosti od muškaraca. U malim sredinama imamo i pritisak društva na žene koje nisu u ustaljenom kalupu… To je dodatni teret koji nose žene kod nas. Drugi nivo je, pak, finansijska zavisnost u kojoj žena zato što se plaši i nije “fizički jaka” da se obračunava sa primitivcima pristaje da se prikloni bilo kom muškarcu koji će da zarađuje, a ona će zauzvrat da obavlja kućne poslove i rađa djecu i na taj način doprinese društvu iako je svjesna da može mnogo više od toga sa inteligencijom i kvalifikacijama koje posjeduje naša tipična žena se pomiri da bude u sjenci muškarca zarad mira u kući i okolini. Iako to sigurno nije jedino zbog čega postoji, većina žena tako pronađe svoju svrhu i takav život vremenom povuče pregršt frustracija.
Muškarci na zapadu, naprotiv, smatraju da je ovaj način života žena na Balkanu privilegija i mali broj njih bi živilo sa ženom koja ne radi nego je samo domaćica, jer smatraju da je to iskorišćavanje muškaraca. Žena na zapadu mora da radi. Amerika je u tome ekstremna, nikada se žena ne može osloniti u potpunosti na muškarca niti obrnuto, takvi odnosi su tamo rijetki, svako radi za sebe…
Šta smatrate svojim najvećim uspjehom?
Najveći moj uspjeh je sigurno to što sam u izuzetno teškim trenucima i iskušenjima ostala dosljedna sebi i svojim idealima. To što nisam izdala samu sebe i kada su me mnoge okolnosti tjerale da se uklopim u neke tipične modele, jer je činjenica da bi tako bilo sigurno lakše živjeti.
Drugi na listi uspjeha kojim se ponosim i koji moram pomenuti je to što sam uspjela da završim studije u inostranstvu sa nikakvom pomoći zemlje iz koje dolazim, čak je veliko čudo što sam uopšte postigla bilo šta s obzirom na loše i nekvalitetno obrazovanje koje sam stekla u školama u Zvorniku i Beogradu prije odlaska na studije. U odnosu na to kakve uslove za vježbanje (zdravo okruženje, eminentne profesore, master kurseve, instrumente) imaju djeca iz drugih zemalja, naša djeca koja bilo šta postignu u svijetu zaslužuju stvarno da im se oda svako poštovanje.
Bili ste naša gošća na Festivalu savremene žene 2018, kakve utiske nosite iz Tuzle s ovog eventa?
Mislim da je Festival savremene žene izuzetan događaj, bašta kulture i profesionalizma. Za vrijeme festivala sam se osjećala kao u bajci. Sve je bilo idealno. Zaista je mali broj ovakvih događaja u našoj zemlji jer je ovo event na koji bih sa ponosom pozvala bilo koga od mojih prijatelja iz svijeta i sigurna sam da bi podjednako, kao i ja, bili oduševljeni organizacijom i sadržajem. Želim da postojite još dugo godina i da zajedno posmatramo osnaživanje i napredak žena, a uz njih i muškaraca u cijelom regionu.
