One se upuštaju u nemoguće misije i hvataju se sizifovskog posla, koji većina smatra uzaludnim. Ali ONE te misije čine mogućim i sizifovski posao pretvaraju u uspješan. Zato su SUPER ŽENE.

Nova članica našeg sjajnog tima SUPER ŽENA je žena koja je odlučila da se bori s vjetrenjačama i da ih u konačnici pobijedi. Sjedanjem u “vruću stolicu” generalne sekretarke Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine suočila se sa svim crnilom bh.sporta. S crnilom koje više nije tako crno, zahvaljujući njoj i ekipi koja radi s njom.

Ona je sjajna Lejla Hairlahović, žena koja ima sjajnu sportsku prošlost, a držimo fige da njena i budućnost rukometa u BiH bude mnogo sjajnija od toga. 

Sjeli ste u fotelju generalne sekretarke Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine u kome ama baš ništa ne funkcioniše. Kada ste došli na tu poziciju, Savez nije imao ni ID broj, a o selekcijama ženske reprezentacije da i ne govorimo. Znali ste da nećete raditi za novac. Zašto ste se uopšte prihvatili, takoreći, sizifovskog posla? Je li ljubav prema sportu toliko jaka?

Dugo sam u rukometu: bila sam igračica desetak godina, a onda sam vodila rukometnu akademiju. Znam probleme u rukometu u BiH, a ujedno sam svjesna i potencijala tog sporta jer nije previše skup sport. Možda je to bio dvostruki izazov: uhvatiti se u koštac sa problemima, ali i pokušati iskoristiti potencijale koje imamo. Naravno, tu je i moja ljubav prema sportu, a prema rukometu naročito. Moj motiv nije bio taj da se promoviram kroz rukomet, već da stvorim mogućnost za generacije koje dolaze da osjete svu ljepotu sporta. Tek kada sam se prihvatila posla koji je svako izbjegavao, dobila sam uvid u katastrofalnu situaciju u našem rukometu. Nisam znala odakle da počnem jer su me problemi zapljusnuli sa svih strana. No, kroz prvih par mjeseci sam posložila prioritete i krenula u tom pravcu. Nažalost, ID broj još nemamo i svi gledamo u juni i skupštinu RSBiH. Ako se i tada ne riješi to pitanje, za rukomet u BiH neće biti spasa pošto u uređenom sistemu koji treba biti sport nemamo puno prostora za improvizaciju.

Da li ste na svojoj koži osjetili diskriminaciju, u smislu da ste žena koja se prihvatila posla koji niko drugi nije želio da radi, a koji je od nacionalnog značaja?

Ja uvijek kažem da su žene u našem društvu u podređenom položaju jer vladaju kafanska politika i burazerska ekonomija. Mislim da sam to jednom pročitala na Peščaniku. Ima tu istine i kada je u pitanju sport. Ovo je posao od velikog značaja i velike odgovornosti – vodite državni savez i nalazite se na funkciji na kojoj su svi navikli na muškarce! Naravno, od prvog trenutka bilo je potcjenjivanja i diskriminacije, a naročito od strane onih stalnih kritičara i onih koji smatraju da nešto društveno pripada isključivo njima i njihovim uskim pogledima i sitnim interesima. Na sreću, u samom rukovodstvu RSBiH, iako sam okružena muškarcima, ne osjećam diskriminaciju, već mi je ukazano povjerenje i poštovanje.

Nažalost, kada se pogleda na cjelokupno društvo u BiH, žene jesu u podređenom položaju i susreću se sa raznim vidovima diskriminacije. Ja sam prije par godina na svojoj koži iskusila, između ostalih, i rodnu diskriminaciju kada sam aplicirala za posao u jednoj državnoj instituciji. Iako sam bila najkvalificiranija, posao nisam dobila. Odlučila sam da tužim državu, ali ne zbog konkretnog posla, nego zbog toga kako bi se propisi harmonizirali i  kako bi se smanjila diskriminacija.  Moje iskustvo govori da se žene trebaju ujediniti i da trebaju raditi na jačanju samosvijesti, a ne da jedne druge osporavaju. Ja sam, lično, sretna kada susrećem jake i uspješne žene jer mi je to motiv više.

Bosanskohercegovački sport, generalno, se susreće s ogromnim problemima i ograničenjima. Smatrate li da bi regulacija Zakona o sportu dala rezultate po pitanju rješavanja tih problema ili je temelj tog problema negdje drugo?

Zakon o sportu koji sad imamo je površan i zreo je za doradu. Međutim, znate da u ovoj zemlji gdje sve traži zadovoljavanje prvo malih, etničkih interesa, pa onda većih, državnih, stvari idu jako sporo. Tužna sam zbog činjenice da je i sport duboko podijeljen. Izmjenama i dopunama zakona koji regulišu oblast sporta dobili bismo na kvaliteti, ali bi i ulaganja porasla zbog poreznih olakšica.

Najbanalnije, ali jako važne probleme ste riješili otkako ste na čelu Saveza. Pripreme za turnir se privode kraju. Koji su Vaši i planovi ženske rukometne reprezentacije BiH nakon turnira?

Ono što mene raduje je da se polako vraća povjerenje EHF i IHF prema nama. Zbog toga smo, između ostalog, i dobili domaćinstvo 2018 IHF/EHF Women’s Trophy. Drugi razlog zbog kojeg smo ga dobili je da se ojača pozicija ženskog rukometa u BiH koja je, bukvalno, maksimalno urušena. Pripreme za turnir idu po predviđenoj dinamici, ekipa u Tuzli je veoma odgovorna i krasno je raditi u takvom okruženju. Također, naša reprezentacija se već jednom okupila u Grudama, 24.05. će u Lukavac i to je nešto što pokazuje da idemo u pravcu promjena. Oko ženske reprezentacije su žene: koordinatorica je Zlata Zubac, ime jugoslovenskog i bh rukometa, izbornica je Kornelija Rajković – Leko, a trenerica Sanja Bajgorić – obje sa impresivnim karijerama. Ubijeđena sam da će njihovo iskustvo i osjećaj za organizaciju postaviti temelje za pozitivne priče.

Na nedavno održanom Festivalu savremene žene, razgovarali smo s Marom Lakić Brčaninović i Razijom Mujanović o zaustavljanju odlaska sportskih talenata iz BiH prije nego što daju svoj doprinos našem sportu. Koji bi bio Vaš recept za zadržavanje mladih sportista u našoj zemlji?

Trenutno je situacija takva da im ništa ne nudimo – nemamo sistem, ne ulažemo u struku i ne radimo marketing. Kada bismo se posvetili sistemu i kada bismo napravili transparentan plan, omogućili bismo svima da procijene da li mogu da se uklope u taj sistem i plan. Mi trenutno nemamo sistem, imamo improvizacije i imamo entuzijaste. Iz toga su rijetki koji su u mogućnosti da naprave zavidne karijere. Recept bi bio da se iskoristi entuzijazam ljudi koji rade u klubovima i koji održavaju rukomet na životu, da se uloži u struku i da omladinske kategorije dobiju najbolje trenere, da zakonski osnažimo sport i da otvorimo svoj rad, da budemo vidljivi. Zvuči nestvarno, ali bez toga nemamo pravo na velika očekivanja.

Šta smatrate svojim najvećim uspjehom do sada?

U privatnom životu moji uspjesi su ti da sam uspjela završiti fakultet, magistrirati  i da sam doktorantica etnologije i kulturne antropologije. Pored toga, ponosna sam na svoj društveni angažman u humanitarnim i kulturnim aktivnostima, a posebno sam zadovoljna svojim doprinosom Muzeju ratnog djetinjstva.

Kada je u pitanju konrektno RSBIH, ponosna sam na domaćinstvo Trofeja, ali i na to da sam uspjela riješiti aplikaciju za RINCK Konvenciju za prepoznavanje certifikata u oblasti struke. Nažalost, za 18 godina koliko se potpisuje, niko nije odradio ništa na tom planu. Kada sam preuzela funkciju generalnog sekretara RSBiH, to mi je bio jedan od najvažnijih ciljeva.  Konvencija se potpisuje u junu i to je novi početak za struku u rukometu u BiH.

Kako komentarišete frazu da bi svijet bio mnogo ljepše mjesto za život, da svijetom vladaju žene?

Žene su odlični organizatori, imaju izraženu odgovornost prema poslu koji rade, a sposobne su da obavljaju nekoliko aktivnosti istovremeno. One vole da rade u tišini i nisu previše vidljive, a sigurna sam da se u pozadini svih uspješnih aktivnosti krije pokoja žena koja to sve dirigira i organizira iz sjene. Ja sam rasla u okruženju jakih žena (nekad se našalim da sam odgojena u matrijarhatu), pa me jake i uspješne žene samo motiviraju. Nažalost, svjesna sam i činjenice da su žene ženama najveći oponenti što slabi ionako lošu poziciju u našem društvu. Ključ je u obrazovanju  i na našem insistiranju na tome. Svakako, svijet bi bio daleko sretniji da ga uređuju žene i majke, a ne muški nagon za dokazivanjem preko nepravde, suza, patnje i leševa sinova, ako bih išla u krajnost.

 

 

 

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!