O braku sam slušala oduvijek, kao mala djevojčica. Bilo je tu pravih ljubavnih priča, ali nažalost i onih manje ljubavnih… Pa čak i sad u, nazovimo ih, modernim vremenima. Frcaju iskre, izjave ljubavi, javno pokazivanje sreće, posebnog, onog dana D…, a onda sve utihne. Naravno, za javnost je i dalje sve u najboljem redu, ali među 4 zida je prava agonija, nezadovoljstvo, zvocanje… vrlo često, nažalost.
Piše: Zineta Mutapčić
Pa se zaista pitam zašto?
Činjenica je da se neke, pa i mnoge stvari promijene kad s nekim dijeliš isti krov, kad postaneš dio njegove i on dio tvoje porodice, da su prioriteti drugačiji, da nisu više samo tvoje lične potrebe broj jedan, nego da se usaglašavaju sa potrebama onih s kojim smo se zakleli da ćemo dijeliti dobro i zlo.
Dok smo u vezi, uvijek imamo priliku da svoje loše momente, neraspoloženja držimo izvan vidika našeg partnera, da sami proživimo i prođemo tu ružnu stranu, a da samo sa happy face izađemo pred njega ili nju.
U zajednici, u braku je to ipak malo teže. Posebno ako smo zaista samo u vezi pokazivali samo onu dobru stranu. A vjerujem da svi znamo da ne postoje savršeni brakovi i odnosi u kojima teče samo med i mlijeko. I u svojoj vezi, koju sam krunisala brakom sam iskusila te ružne stvari koje su nekad bile na granici da na sve stavim tačku. Imala sam sreću što sam s druge strane imala i imam čovjeka koji je svjestan onoga čega i ja. Priznajem da me je on tome i naučio, pomogao mi da shvatim. Jer, ako smo u vezi prošli neke krize, imali minute i dane šutnje i na kraju shvatili da smo tako ispoštovali onu ružnu stranu jedno drugog i odlučili prihvatiti sve to za život ubuduće, znamo da smo uradili pravu stvar.
Čak i ako se naš brak ne zasniva na ružama, poklonima, posebnim večerama za dvoje, imamo nešto puno snažnije i ljepše. Poštujemo prostor koji trebam i koji treba. Podržavamo strasti koje smo prema nečemu imali i ranije i guramo jedno drugo da održimo te ljubavi. Ja ću njega uvijek pogurati da ode na neku utakmicu, čak iako će on naći milion razloga da bi trebao ostati kući, a on će prihvatiti moj izbor za kupovinu knjiga ili kojekakvih nepotrebnih gluposti koje mi ne trebaju, a imam želju za njima. Pa ćemo kasnije kukati jedno drugom što ne znamo uštedjeti .
Nikad jedno drugo nismo pitali s kim ide na kafu i zašto, ni kad će doći, ni zašto je zakasnio. Ali se milion puta dnevno čujemo. Ne zato da bismo provjerili gdje je ko i s kim nego jesmo li ok, sikira li nas ko, jesmo li sretno stigli na odredište i naravno da jedno drugom zahvalimo za podršku, za pruženu priliku da idemo negdje s nekim i neizostavno ‘volim te’!
Ponekad čak i mislim da mi pokazuje da mu je stalo na milion načina na koje ja nisam njemu ni dorasla. Iako uvijek biram da ga razumijem, da ga utješim ili nasmijem. On je doduše imao ‘više prilika’. A najveća i najljepša je kad smo postali roditelji.
On nije baby sitter i ne uskače da mi pomogne, nego svoju ‘obavezu’ prihvata vrlo ozbiljno i sa puno ljubavi. Uvijek je tu da provodi vrijeme s našim sinom, pa čak i kad je krepan i umoran od posla, samo da bih ja malo ‘ohanula’ ili popila kafu na miru. Uvijek stojim iza svojih riječi kad kažem da ga on samo nije rodio i dojio, u svemu ostalom je na nivou mame (ja sam možda čak i dosta ležernija u nekim stvarima).
A to puno znači. Jako puno!
I svaki put kad bih iz ovog ili onog razloga završila u hitnoj ili bolnici, na njegovom licu vidim istinsku brigu, ljubav i strah. Svaki put pored svoje boli, boli me što ga zabrinem, što mu priredim takvu sikiraciju i sranje. I što mu sa svakom takvom situacijom uzmem 5 godina života! A on dođe samo na 5 minuta da me vidi i poljubi. I ostavi me sa suzama u očima.
I kad mi kaže po povratku kući da kuća nije ista bez mene i da voli miris koji ostane iza mene u našoj posteljini… Nema ruže, ni nakita, ni večere ni bilo čega što može zamijeniti njegov topli zagrljaj u tišini!
Takvu vam ljubav i brak želim!
Hvala ti, ljube moj, što si me odabrao da budeš moj saputnik, moja nada u bolje sutra, što si otac našeg djeteta i što si moje sve! Hvala ti Bože što si znao koga da mi pošalješ u vrijeme kad mi je najviše trebao neko da me vrati na moje prave staze! Hvala ti što imam s kim zakrviti i pomiriti se, pa sve još bude slađe.
Neka nam potraje godina i godina!!!!
