„Koliko je sati?”, pitala me dok je pokušavala kovrdže smjestiti u neobaveznu punđu. Nije joj uspijevalo ni od trećeg puta.
“Prošla je ponoć”, izgovarao sam dok sam gledao kako prstima stavlja pobjegli pramen kose u ostatak kose.
“Oh, pa danas je nedjelja. Već je nedjelja. 9. maj. Nedjelja”, izgovarala je sretno. Možda i sretnije nego sto je potrebno.
Piše: Lejla Feukić
Hvatala je pramen po pramen i gužvala ga u neku, njoj poznatu, kreaciju na glavi.
“Ti baš voliš nedjelje”, primijetio sam. Nastavila je da pravi kosu, ovaj put nervoznije i grublje. Ustao sam i prišao sam joj.
“Volim nedjelje, ali ovu posebno. Dočekali smo je… zajedno. Nismo nikada nedjelje provodili zajedno. 9. maj poslije ponoći, nedjelja. Naša nedjelja”, izgovarala je dok je krajičkom oka posmatrala moje pokrete. Uhvatio sam je za obje ruke, spustio ih niz tijelo, a onda polako raspustio njene kovrdže. Padale su na njena nježna ramena.
“Ali zašto kvariš,pola sata sam pokušavala napraviti”, negodovala je.
“Nemoj da se ljutiš, ali više volim kada pustiš kosu. Divlja je i neukrotiva, kao i ti… Nemoj pokušavati da napraviš od nje nešto što nije. Ista stvar je i sa našim susretima. Nemoj da praviš od njih nešto što nisu. Rekao sam ti već. Volim te takvu. Neukrotivu. Nježnost vuče emocije. A to ne želimo”, izgovarao sam tiho. Spustila je pogled, i mogao sam da budem siguran da će oči da joj zasuze i da opet vidim ONAJ poznati pogled kojim me žene pogledaju kada postanu svjesne da nisam njihov. I da nikada neću biti.
Sve su me tako gledale nakon što sam ih ubjeđivao da od naših susreta ne prave romantične, a nipošto ljubavne. Podigla je pogled i razuvjerila me. Pogledala me samouvjereno, oštro i uvjerljivo.
“Ne pravim ja od naših susreta nešto što nisu, nego pokušavam da ti predstavim ono što ustvari jesu. Sve dok se budeš pretvarao da vodiš ovu igru i da pobjeđuješ, ja se mogu pretvarati da gubim. Ako tako želiš. Ja vidim da je ovo odavno postalo ono što ti svakako nisi planirao. Žao mi je, ali ja ne znam drugačije. Emocije su sastavni dio mene”.
Pogledala me još jednom kao da je htjela da se uvjeri da su njene riječi doprle do mene. Aonda se okrenula prema ogledalu i ćutke nastavila ponovo pokušavati da ukroti kosu. Gledao sam je sa dozom straha. I divljenja. Zar je moguće da mi se uvukla pod kožu, a da nisam ni primijetio. Znao sam da sam ovaj put pogriješio u odabiru. Voljela je nedjelje više nego subote, večeru više nego ručak, a vino je mogla zamijeniti i pivom. Voljela je i knjige više nego filmove, a pričala bi slikovito i opširno bez prekida i nikada dosadno…
U mojoj igri u kojoj su emocije totalno ugašene me pobijedila jedinim oružjem koje je posjedovala – emocijama. U tom trenutku sam je volio vise nego ikada. Ikoga.
