Lazar Kostić se već dugo predstavlja kao Sarin Tata Laki, mada ga cijeli regijon zna i kao Supertatu – otkad je na društvene mreže stigla fotka na kojoj Sara i tata šetaju ulicom sa ružičastim krilima.
Slika je postala još moćnija kad smo saznali da je je Laki samohrani otac i čuli njegovu priču.
“Samohranih roditelja ima i previše, da je teško – teško je. Sustigne te i umor i sve. Ali kad čujem njen smijeh, kad me zagrli ‘da pukne vrat’, kad krene ona meni da pjeva uspavanku… To vraća snagu svakome! Kakva god situacija bila, uz dijete vam je najljepše, a i djetetu uz vas “, objasnio nam je Lazar, koji je u međuvremenu pokrenuo i svoj blog na kojem dijeli iskustva samohranog roditelja.
Jedno od njih je i traženje posla, a “CV samohranog tate”, ističe Lazar, “ima za cilj da poslodavcima malo približi kakvi smo mi samohrani kao radnici i koji su to naši kvaliteti, koje su to naše prednosti”. I mislimo da svi treba da ga pročitaju.
******
CV samohranog roditelja
Ime i prezime: Samohrani Roditelj
Osobine i kvaliteti: Organizovanost, tačnost, snalažljivost, upornost, strpljenje, iskrenost, psihologija i pedagogija, upravljanje finansijama…
Organizovanost – mjesecima, godinama unazad smo samohrani roditelji. Kako u jednoroditeljskim porodicama postoji isto zadataka, stvari i problema, podjednak broj obaveza u toku dana, a mi sami – vremenom nam je prešlo u naviku da sve sagledamo u rekodnordnom roku i da se organizujemo tako da sve obavimo, završimo, uradimo, često i prije roka ne bi li uhvatili „5 minuta za nas same“…
A zar Vama nije u interesu da radnici umiju sami da se organizuju kako treba i da sve obave kako valja…? Budite svjesni da kod nas nema „značkarenja“ jer smo vremenom za nadređene imali naše mališane i jedna sitnica, propust… Naučili smo da sve radimo kako treba.
Tačnost – Zna se kad je doručak, ručak, večera, kada su užine. Zna se i kad se budimo i kad liježemo da spavamo, kad se kupamo… Kao samohrani roditelji (više godina) naučili smo u minut da budemo tačni, i pored milion obaveza, stvari koje treba da obavimo…
I zaista sve obavimo, stignemo, nekad i prije roka… Zašto mi se čini da tražite radnika koji ne kasni sa obavezama, rokovima? A kako zbog djeteta (djece) godinama ne smijemo da kasnimo jer nema ko drugi da stigne – tačnost nam je u samom vrhu vrlina. Razmislite…
Snalažljivost – koliko samo iznenadnih problema, situacija, pitanja, događaja… smo imali od nastanka jednoroditeljske porodice, svakodnevno iskrsne barem tri neplanirane stvari… A kako smo našoj djeci jedini – snalažljivost da sve sredimo, popravimo, ispeglamo nam je prešla u krv.
Takoreći iskustva imamo više od 3 čovjeka sa po 3 fakulteta… Ne zamjerite mi… Jasno Vam je da ako zaposlite samohranog roditelja Vi zapošljavate osobu koja ima master iz snalažljvosti…?
Upornost – Pored djece, sa djecom, uz djecu… Eh koliko puta nam je dijete tražilo da nešto uradimo, napravimo, a mi nismo znali, pa dijete tužno, pa mi probali opet, opet, opet… Mjesecima, godinama, svakog dana tako… Naučili smo da budemo UPORNI. To se danas, nakon mjeseci i godina jednoroditeljstva odražava na maltene sve što radimo… Pa i posao…
Da li ste zainteresovani da među zaposlenima imate nekoga ko ne odustaje dok ne uspije…? Ako da, onda smo mi SAMOHRANI opet bolji izbor…
Strpljenje – Djeca kao djeca, mnoge stvari tek uče… I ne znaju od starta sve… Primjera je mnogo u kojima su nas djeca učila strpljenjem… Da nema brzanja, da nema ništa na brzinu…
Čisto sumnjam da vam treba neki brzopleti zaposleni koji vjeruje da sve može sad i odmah…
Iskrenost – Više volim da se družim sa djecom nego sa odraslima jer djeca NE UMIJU DA LAŽU i uvijek su ISKRENA DO KOSKE. Takođe, svako svoje dijete vaspitava da NE LAŽE, dakle ni mi sami ne smijemo da lažemo. E sad, kako smo mi JEDNORODITELjI, prinuđeni smo bili da sami odrađujemo i taj dio vaspitanja, pa nam je u naviku prešlo i da sami nikad ne lažemo, ne mažemo, ne zavlačimo već da uvijek budemo ISKRENI DO KOSKE…
Uostalom, djeca su nam sve na svijetu, nemamo ni neke preterane koristi od toga ako nismo iskreni…
Psihologija i pedagija – Uf… Oko ove naše prednosti bih mogao cijeli jedan tekst da uradim… Naime, zbog same situacije u kojoj smo, mnogo smo razmišljali šta kako reći djetetu jednog dana kada bude pitalo… Takođe, kada nešto želi, traži, hoće, a to je nekad i do 50 stvari na dan a ne može baš sve da dobije… Možda nismo učili školu za te psihologije i pedagogije ali smo svakodnevno vježbali sve te stvari… Ne samo vježbali već smo možda bolji pedagog i psiholog od nekih koji su učili škole…
Zamislite sastanak i pored sebe imate nekog od nas a suprotno od nas neki (potencijalni) partner ili šta god… Zar nije korisno imati nekog ko umije u minuti da maltene uđe ljudima u glavu i odmah zna kako da nastupi, da se postavi, da ih u tim pregovorima, u toj psihološkoj igri savlada očas posla…? Vjerujte mi, mjeseci, godine iza nas a sami sa djecom… Postali smo MAGOVI PSIHOLOŠKIH IGARA, baš kao što smo magovi za sljedeću tačku, koju sam namjerno ostavio za kraj jer vjerujem da će Vama biti ipak najinteresantnija…
Upravljanje finansijama – Ah… Da, namjerno ostavljeno za kraj. Jer je ovo mozda naša i najjača prednost. Kako, zašto? U dvoroditeljskim porodicama, lakše je, naprosto je lakše, (često) su prisutne dvije plate dok je kod nas prisutna jedna, često nijedna. Zamislite imate dijete/djecu, kojima uvijek treba sve, često traže sve redom, pa hrana, računi, odjeća, obuća, pa i igračke, slatkiši… A novca često minimalno…
Godinama, u takvim uslovima, naučili smo pametno trošenje sredstava, jer upravo zbog te djece nismo u mogućnosti da sva sredstva potrošimo odmah, moramo da brinemo i o sutra i o prekosutra i o danima do sljedećeg primanja…
Minimalna sredstva, a velike potrebe, vremenom smo savladali balans trošenja i potreba… Zapravo, moram to više puta napomenuti, zaista nema boljih osoba za finansije od nas iz jednoroditeljskih porodica, to naši domovi i dokazuju (minimalna sredstva a nema oskudacije) …
Pa, kako nam je upravljanje finansijama u krvi, mjere štednje a da se svega ima, pametno trošenje i sve to oko novca nam je u krvi, gdje ćete naći boljeg radnika, koji u glavi ima to da je velika šansa da dobije bonus ako poslodavac ima veći profit? Veća je i šansa za povišicu itd… Sve i da nema bonusa ni povišice, nećemo se razbacivati, nije nam u krvi da se baškarimo, razbacujemo….
******
Svako zaslužuje priliku. Ne treba osuđivati na prvu loptu. Zaista smatram da je NEPRAVEDNO odbiti kandidata za posao samo zato što je samohrani roditelj…
Možda to može potpasti i pod domen diskriminacije, ali… Nećemo da se tužakamo, nemamo vremena za to… Nismo pokvareni pa da idemo na sud. Samo hoćemo da radimo, hoćemo priliku da se dokažemo.
Izvor: Noizz.rs
