Nikako da dođe proljeće u naš grad da u hotelskoj bašti procvjeta magnolija i u najljepšem svjetlu ukrasi našu tuzlansku kozu, koju smo skromno tu u bronzi izlili, ali nekako pola stidljivo, pola s ponosom.

Piše: Sanja Hajdukov (Al jazeera)

Eto, vele da ima već gotovo vijek i po kako nas po kozi poznaju. I po uglju i soli. A nas malčice i stid toga. Mi bismo valjda više voljeli da smo poznati po harfama i violinama. Pa sve stremimo i sve se mučimo da dosegnemo te kulturne vrhove, da budemo pjesnici, muzičari, recitatori, govornici, ali za to treba, kao i za engleski travnjak – vrijeme.

Kao poznata samozvana turistička destinacija, Tuzla se nekako mnogo brže etablirala kao najzagađenija u Evropi nego kao turistički najprivlačnija.

Mislim da je naša lokalna vlast s intimnom radošću dočekala nedavne proteste boraca i jaku hladnoću jer su ti problemi privremeno stavili u drugi plan teškoće vezane za disanje, tačnije, za čist zrak. Novi jadi, koji su se nekad zvali snježna zimska idila, prozvaše se elementarnom nepogodom, ali, srećom, “oturiše” pažnju s mnogo manje definisanih protesta građana, koji kažu: “Hoćemo čist zrak”, ili u prijevodu: “Mi bismo da dišemo, kao sav normalan svijet!” I tog istog dana kad smo i mi podigli glas učiniše to i građani Splita, koji imaju čak i veće zahtjeve. Oni hoće čist zrak, vodu i zemlju. Mi Tuzlaci uvijek smo bili skromniji. Valjda je to rudarima imanentno.

‘Kurs disanja’

I sad, za nečist zrak koji je nastao kao proizvod loženja loših i sumporom prebogatih tuzlanskih lignita i banovićkog kamenog uglja, vele: “Kriv je niko drugi nego koza!” Da bi građanski bunt bio slikovitiji, staviše hirurške maske na gradske biste i spomenike, samo se niko nije sjetio naše koze, jer ona je uvijek za nešto kriva.

I onda se pojavio Pokret za čist zrak, krenuo s protestima, počeo lokalnoj vlasti postavljati direktna pitanja šta čine povodom sprečavanja građana da lože loše ugljeve u desecima hiljada novih, neplanski i bez dozvole izgrađenih stambenih objekata i taman je ta naša vlast istrošila ideje o tome koga za to da krivi kad naiđoše novi jadi u vidu blokade glavne saobraćajnice, pade snijeg, raščisti malo zrak i prođe nas stara bol.

No, ne lezi vraže, dobijem neki dan pitanje od roditelja djece šestog razreda: “Hoće li ići Andrej na kurs disanja?”

Ja pomislih da je neka šala, no objasniše mi da je to sad potreba, jer djeca nepravilno dišu, pa je neophodno da završe taj kurs. Budući da sam i sama pobornik dodatnih edukacija i cjeloživotnog učenja, odlučih mlađahnog sinčića upisati promptno, da barem u disanju ne zaostaje za vršnjacima.

Vele: “Problem je disanje; kad se u djetinjstvu ne nauči pravilno, onda te to prati čitav život.” Moguće je, zamislih se. No, nama Tuzlacima nije najveći problem kako dišemo nego šta udišemo. Nije problem način i stil nego sastav! A udišemo sumpor u količinama koje su ne samo alarmantne nego nezamislive ostatku svijeta.

Mi živimo u koncentraciji crvenog alarma permanentno. I nekako dišemo. Vjerujem: nepravilno.

Blokada saobraćajnica

Nije ovaj problem od jučer, no našim vlastima, kao za inat, kao čupavac kad iskoči iz kutije ispred očiju, kao prst u oko, tačnije, baca se taj građanski bunt i neposluh, gdje promukli, hroptavi Tuzlaci, skromni kao i svi rudari, kažu: “Ne treba hljeba, ne treba igara, dajte samo malo čišći zrak!” Mi nemamo te megalomanske zahtjeve kao Splićani, mi ne tražimo vodu i zemlju, nama samo dajte zraka, ove naše bosanske have i glasat ćemo kako god vi kažete!

Avaj, šta da učini naša uspavana vlast, koja uvijek baca fokus na nešto tolerantno, urbano, svjetsko, a naše. E, pa, gdje onda takvoj orijentaciji, takvom usmjerenju ka velikim evropskim putevima i ogromnim kulturnim idejama i projektima suprotstaviti nešto kao što je disanje i prosto odvlačiti pažnju time? Pa onda i oni nama Shakespearea citiraju i kažu: “Uzdisati nad prošlim jadom najsigurniji je način da se privuče novi.”

I prosto počeše naši čelnici govoriti da su uvijek na strani građana, no da ovog puta građani pokazuju razmaženost i da ne znaju je li disanje baš neophodno, pa čak i da je to malo već demodirano i precijenjeno. I privuče se novi jad u vidu blokade saobraćajnice.

I kad okopni snijeg, stišaju se borci, prije nego što zapjeva ševa i zatutnji Termoelektrana sa svih sedam blokova, zahroptat će Tuzlaci i doći će pitanje čistog zraka ponovo na tapet. Ali, danas naša lokalna samouprava mirno spava, koristeći poznatu utjehu koju je govorila Scarlett O'Hara u Prohujalno s vihorom: “Mislit ću o tome sutra na Tari, jer sutra je novi dan!”

A novi dan, iskustvo nam govori, donijet će neke nove jade, zbog čega ćemo i sami shvatiti da pretjerujemo u svojim zahtjevima i da, ako dosad nismo išli na kurseve disanja, ne moramo ni sad, jer se ni star konj ne uči jahanju, a kamoli Tuzlak disanju! Pa, ja se nešto bavim mišlju da, kao i dosad, nastavim disati slobodnim stilom.

 

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!