Srećom da sam na vrijeme naučila engleski, pa sad mogu razumjeti šta moja djeca između sebe pričaju, posebno igrajući videoigrice.

Čudom se čudim dok slušam: “Akseptaj me ili ću ja tebe redžektati”, pa zatim: “Sapskrajbuj se i daj mi helta!” Onda: “Mama, stigla ti je poruka da se Mirza džoinovao na Vajber.”

Piše: Sanja Hajdukov (Al Jazeera)

I razmišljam kako su djeci ovi izrazi toliko prirodni da će im odgovarajući izrazi na bosanskom / srpskom / hrvatskom toliko zakržljati u memoriji i da je potpuno nepotrebno da razmišljamo koji zapravo jezik ili njegovu varijantu koristimo.

Uzalud se mi uvjeravamo je li jezik koji govorimo bosanski ili srpski ili hrvatski kad, kako stvari stoje, djeca neće govoriti nijedan od ta tri.

Taj me miks zapadne i istočne varijante uveseljava, a nekad mi i smeta kod moje djece, koja, idući u katoličku školu, govore hrvatski, na kojem bi čistokrvni purger pozavidio, pa često čujem da kažu: “Zadnji sat je glazbeno, a posle idem u muzičku.”

Apsolutni ‘mast hev’

I ne vide ništa neobično u toj konstrukciji. Problem nastane jedino kad treba pokazati zadaću iz matematike: “Mama, pokaži mi kako da uradim zadatak!”

Ama, sine, znam ja matematiku, nego ne razumijem tekst! U moje vrijeme znalo se šta je sabirnik, šta faktor, ali šta je višekratnik i čunjosječnica – e, to nikako da apsorbujem.

I sve u svrhu očuvanja našeg jezika gledam emisiju na jednoj od hrvatskih televizija gdje govore da je alarmantno stanje s hrvatskim jezikom, jer građani koriste sve više tuđica, kao, npr., frendicabekstejdžfit itd.

No, nakon toga, samo u drugoj emisiji, čuh kako rekoše: “Ovo je novi modni asesoar, apsolutni ‘mast hev’.” I primijetila sam da na hrvatskom kažu asesoar, a na srpskom aksesoar! Eto ti vraga.

Ali, majku mu, kad se malo bolje presaberem, kako se prije govorilo za nekoga da je gotivan i cool dok gotivan nije izmišljen?

Zabrinjavam se za jezik bosanski / srpski / hrvatski kad vidim da i sama neizostavno i nezamjenjivo govorim “Lajkaj me”, “Šeruj”, “Stavi grejd”, “Anfrenduj ga”…

Oduvijek sam se željela kulturno i precizno izražavati i zbog toga su mi u mladosti govorili da “spavam s Vujaklijom”, što nije bilo daleko od istine.

Moja uvjerenja o tome često je razbijao svekar, koji mi je čuvao djecu, pa ja kažem: “Nemojte joj oblačiti te pantalone, vidite da su okraćale.” A on na to kaže: “Nisu okraćale pantalone nego je poraslo dijete!”

Ili, velim ja: “Molim vas da malo smanjite televizor, dok razgovaram.” Na to svekar kaže: “Mogu da utišam ton, al’ kako da smanjim televizor?”

Pojavila se sprava

I tako sam se počela izražavati precizno, ali posljednjih godinu-dvije ponovo vraćam izraz “okraćati” u svakodnevni govor, jer mi je draže reći da mi je haljina okraćala nego priznati da sam se udebljala.

Naročito ako je haljina apsolutni mast hev.

Podsjeti me nečiji status na Facebooku da smo mi zvali zimskim radostima ovo što sad prozvaše elementarnom nepogodom.

I pričam s prijateljicama kako smo se mi do ludila i iznemoglosti sankali i čudimo se kako mi nismo imali, kao sadašnja djeca, konstantne bronhitise, alergije i ostale kočnice koje zatvaraju djecu pred računare i prosto im onemogućuju da saznaju šta znači cjelodnevno sankanje i smrzavanje vani na snijegu.

U naše vrijeme i odjeća je bila oskudna, najčešće štrikana, pa kad se snijeg na vunu nalijepi, taj ledeni oklop ostade do uvečer. I ne znam kako, ali satima smo izdržavali hladnoću u totalno mokroj garderobi.

Sanke su bile omiljeno sredstvo za zimska uživanja. Kasnije su se pojavile male plastične skije. Posljednjih godina, primjećujem, pojavila se ova sprava, ovo plastično pomagalo s ručkom, na koje se sjedne i spuša niz padinu.

U mom djetinjstvu komšija je svake godine dobijao batine od mame jer je želio preteču te sprave, pa je iznosio metalnu tacnu, poslužavnik na kojem je mama servirala kafu, i na tome bi se spuštao cio dan dok mu se mama ne vrati s posla.

Pičiguz umjesto sanki

Tacna bi, naravno, bila upropaštena i mama bi ga vukla za uho pred svima nama i tako uvodila u kuću, no on bi već sutradan iznosio plitku široku šerpu i zabava se nastavljala.

Šerpa bi se sva okrnjila i izlupala i moja bi strina rekla: “Šerpa je utučena!” Utučen je bio i komšija kad ga je mama zaključala u kući dok smo mi jurili ledenim stazama ispred stare zgrade.

I prethodnih nekoliko dana snijeg je donio priliku da se djeca malo džoinuju na stazi pored zgrade i spuštaju na sankama.

No, moj mali sin reče da sanke nisu više in i da je potrebno da se kupi taj plastični podmetač, za koji ne pitah kako li se zove i nekako nisam ni razmišljala da “to” ima svoje ime. I vidim da je “to” postalo prava zamjena za sanke.

Nedugo nakon kupovine začuo se plač i vika mog sina ispod prozora: “Tata, tata, reci Tariku da mi vrati moj pičiguz.”

I kad čuh taj naziv, prestadoh brinuti jer shvatih da će živjeti jezik bosanski.

A šta je pičiguz? Pa to je mast hev!

 

Komentari

Komentari