Razmišljajući o današnjem prazniku, sjetih se sebe kad sam imala sedam godina kako sjedim u školskoj klupi i pravim dvije čestitke za 8.mart. Jedna mami, a druga, naravno, učiteljici.

Piše: Azra Delmanović

Sjećam se i truda i želje da svako slovo obojim nekom lijepom ‘ženskom’ bojom, nacrtam cvijet i sva ushićena uručim poklone. Učiteljica se radovala, mama još više.

A ja?

Ja bih nakon osmijeha i zagrljaja zaboravila da je uopšte praznik. Danas, petnaest godina poslije isti praznik donosi iste čestitke i želje, ali i neobjašnjiv grč i nelagodu u stomaku. Godinama unazad se pitam zašto, a onda shvatih da se sve vezano uz taj praznik počelo mijenjati. Očevi, braća, prijatelji, momci koji su nekada ranije kupovali cvijeće i čestitali Međunarodni dan žena počeli su ismijavati 8.mart, a žene, feministice u pokušaju, su ga počele tretirati kao najveću nepravdu koja je ikada zadesila ženski rod.

Posmatraš sve to, pa se zapitaš ko se dosjetio da nazove nepravdom to što dame širom svijeta 8-og marta obilježavaju ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola? Koja se dosjetila da se mršti na ružu koju dobije jer pobogu drugarica joj je prokomentarisala da se ruže trebaju dijeliti i ostale dana u godini. Da, suštinu 8.marta sve drugarice svijeta su svele na napadanje muškog roda što nas ne obasipaju poklonima svakoga dana.

Drage drugarice, pa jesmo li zaslužile ruže svakog dana? Jesmo li zaslužile da u ruci držimo simbol ženstvenosti u vremenu kad’ odbijamo da obilježimo praznik za koji su se izborile naše prethodnice? Kakve smo to ako svojim inatom rušimo ono što su gradile hrabre žene i djevojke koje su stale ispred svih da bismo mi, žene današnjice, obrazovale se i radile rame uz rame sa muškarcima? Na osnovu čega tražimo ružu svakog dana ako nam ona ne znači danas? Zar ona koju danas dobiješ ne treba bit posebnija od svake druge jer sve druge mogu biti zbog bilo čega, a ova danas, ona je zato što si žena! I ne lažimo se, mi smo danas okružene muškarcima koji nam pažnju pokazuju na razne načine i svjesne smo toga, al’ šta da radiš kad’ ti okruženje kreira mišljenje da je mnogo kul ne obilježavati ovaj dan?

Kulturni pritisak sredine je ipak najveća nepravda koja je zadesila ženski rod. Razmislite. Složit’ ćete se. Šteta je što nismo na tom nivou da nam je kul da radimo na sebi umjesto što energiju trošimo na kolutanje očima. Doduše, mi mnogo dobro kolutamo očima, al’ djevojke i žene prije nas su pokazale da znamo mnogo više. Da, tamo nekoj drugarici iz prošlosti je ‘puk’o film’ što je tretiraju kao mašinu za pravljenje djece, pa se borila da mi danas radimo, studiramo i budemo posmatrane kao osobe, baš onakve kakve jesmo, totalno svoje, tvrdoglave i posebne. Totalno žene. Žene koje zaslužuju ružu. Danas zbog toga što jesmo, a onu sutra? Pa nju ćemo zaslužit nekako drugačije. Nek’ nam je sretan!

Komentari

Komentari