Projekat Super žena je ujedinio i umrežio veliki broj jako uspješnih žena s Tuzlanskog kantona i šire. Ostvarili smo mnoge ciljeve koje smo sebi zadali na samom početku ove priče, a jedan od njih je bio da dokažemo da žena ženi nije vuk. Ne kažemo da među ženama ne postoje vučice, ali je mnogo više onih koje potvrđuju našu tezu.

Naša nova Super žena je živi dokaz da žena ženi može biti najveća pomoć, podrška, oslonac, prijateljica.

Predsjednica Udruženja “Snaga žene”, prim.dr. Branka Antić-Štauber je i kroz svoj primarni, ljekarski posao i kroz rad u Udruženju dala svoj maksimalan doprinos da životi drugih budu ljepši i ugodniji. Kroz razgovor s njom, zaključili smo da sve što ova žena radi, radi s ogromnom ljubavlju – a to znači da sve to što radi i nju čini sretnom.

Imali bolje kombinacije nego li biti sretan jer imaš priliku duge činiti sretni(j)m? Mislimo da nema!

Koliko je teško biti ljekar, a u isto vrijeme jako aktivna predsjednica udruženja “Snaga žene”?

Ako radite posao s ljubavlju, pažnjom i brigom za druge onda i ne osjetite težinu koju taj posao nosi. Poziv ljekara je veoma specifičan, morate uvijek puno da učite i radite, i da u svakom trenutku budete spremni da djelujete i pomognete. Iste vrline i radne vrijednosti koristim i u svom angažmanu kao predsjednica Udruženja „Snaga žene“. Mislim da je veoma važno pomoći ljudima koji su se našli na ulici, bez doma, bez svojih najmilijih, bez snova i bez nade. Potpuno je bilo prirodno ponuditi svoje profesionalne i ljudske kapacitete da se pomogne društvu koje je zbog ratnih dejstava posrnulo i koje je zapalo u atmosferu traume i beznađa. Kada radite iz želje da od sebe date najbolje i ako radite s ljubavlju,  onda nije teško. Novu snagu sam uvijek dobila od naših žena koje su bile zadovoljne i sretne što smo tu, što ih saslušamo, vidimo, govorimo sa njima i naravno profesionalno djelujemo. Nije teško, baš naprotiv, nadahnjujuće, inspirativno i potičuće.  

Da li su postojali momenti na Vašem putu zbog kojih ste pomislili odustati od svega jer je zaista teško?

Za sada niti jednog momenta nisam razmišljala da odustanem. Nije mi drago da vrijeme ide brzo, i da život prolazi, a ja još uvijek mislim da treba još da radim, učim kao da sam na početku, kao da ću ponovo u školu. Stalno imam nove ideje koje otvaraju nove mogućnosti za djelovanje i akciju, nekako, kao da sam uvijek budna. Ako mislite dušom rješenja dolaze, ako razmišljate kao čovjek koji čovjeku želi dobro tada dolazi još više energije, i kao da pomoć dolazi sa svih strana, kao da svi razumiju šta vam je potrebno. Zaista jeste teško, ali treba se boriti, treba raditi, na kraju, to je život pun izazova borbe i promjena. Shvatila sam da je u životu potrebno puno inteligentnih odluka i rješenja, a veoma često je ono što je jednostavno intuitivno i emotivno prihvatljivo i najjednostavnije i najbolje.

Koji su to trenutci u Vašem poslu koji Vas motivišu da radite više i još bolje?

Radujem se radu, radujem se životu. Mislim da nam je ovaj život dobra prilika koju treba da iskoristimo i  da ga učinimo što boljim, a zemlju što ljepšim mjestom. Motiviše me kada dođem u PN Ježevac i djevojčica Hava mi trči u zagrljaj… Ali moja prva motivacija su moji roditelji. Oboje su  rano ostali bez svojih roditelja i cijeli svoj život su posvetili svojoj djeci, odnosno meni i mom bratu. Ta čvrsta veza je za mene nešto posebno, nešto što me odredilo kao ličnost. Za mene je teška pomisao da neka djeca danas odrastaju bez krucijalne roditeljske ljubavi, bez roditelja, bez te spone koja je svima potrebna i neophodna za zdravo odrastanje i zdrav život. Naravno, tu je sada i moja obitelj, moj sin, muž, brat… Moja motivacija za dalji rad su svakako moji pacijenti i moje žene sa kojima radimo, prvenstveno žene i njihove obitelji iz Srebrenice, prognanici koji su još uvijek u prognaničkim naseljima. U prognaničkim naseljima rađa se i raste treća generacija djece koja nisu kod svoje kuće, tu su ljudi koji još uvijek ne znaju gdje pripadaju. Moj motiv su i naše korisnice koje sada žive u više različitih gradova u BiH, a koje su preživjele različite vrste nasilja, logore… Smatram važnim i motivirajućim rad na prevenciji bolesti, odnosno kako ostati i postati zdrav, jer promocija zdravlja je veoma važan i značajan segment djelovanja ljekara. Motivirajuće je imati priliku te djelovati i boriti se protiv nasilja nad ženama, djecom i muškarcima, boriti se za prava i slobode mišljenja, ali i intelektualnu korektnost i respekt i toleranciju, boriti se protiv konflikta. Motivirajuće je uživati u religijskoj i kulturološkoj različitosti i u tome vidjeti prednost, a ne mane. Moja motivacija su svakako i moje radne kolegice koje daju maksimum svog znanja da zajedno napravimo najbolje, bez ovog zajedništva sve što radim ne bi bilo tako dobro i lijepo.

Postoji li neka priča vezana za udruženje “Snaga žene” koja Vam je jako draga a koju biste mogli podijeliti sa našim čitateljicama i čitateljima?

Nikada u životu neću zaboraviti prvi poslijeratni odlazak u Srebrenicu, kada smo moja kolegica Nevzeta Mustafić i ja tražile prve povratnice u Srebrenicu. Nakon dosta neugodnosti koje smo imale sa policijom i na neki način straha što smo tu među prvim ženama koje su ušle u Srebrenicu  (2001.g.), pronašle smo 6 žena u razrušenoj kući u hodniku koji je jedini bio zaštićen, zatvoren. Sjedile su okupljene kraj male crne, limene pećice, grijale su se. Bile smo sretne što smo ih konačno pronašle, ustvari, brinule smo se za njih i njhovu sigurnost, i zato smo i došle u Srebrenicu. Bilo nas je strah, i to je prirodno. Pitale smo njih da li ih je strah. Na to je Hatidža- Džidža Mehmedović  rekla da je nije strah, jer nema zašto da se boji.

Ja sam već odavno mrtva, moja duša je mrtva, ja tražim svoja dva sina. Šta mogu da mi urade, da mi uzmu tijelo, pa to i nije velika šteta, ne bojim se jer nemaju mi šta uzeti“.

Te njene riječi su me dodatno motivisale da i danas radim sa ženama, majkama koje traže svoju djecu i nemaju strah, ali imaju želju i veliku ljubav, imaju prirodan instinkt koji ih tjera da djeluju i da mijenjaju svijet oko sebe.

Koji je Vaš dalji plan za budućnost?

Mislim da je važno biti i ostati zdrav kako bi se moglo nastaviti dalje djelovati i raditi. Ne treba prestati  biti sa ljudima, komunicirati s njima i pozorno ih slušati, te učiti od njih, a posebno od majki.

Treba uvijek imati profesionalni izazov, čitati i učiti, ali i slušati svoje emocije i uvijek u sebi ponovo vidjeti ljubav za sve oko sebe. Na ličnom planu želim usavršiti i proširiti svoje znanje o bolestima želuca i specifičnoj bakteriji – Helicobacter pylori, koja je zaintrigirala i promijenila naš pristup liječenja želuca i infekcije izazvane ovom bakterijom. Želim da u budućnosti radim na promociji specifičnog modela rehabilitacije koji Snaga žene koristi u radu sa traumatiziranim osobama, o uspijehu modela i poboljšanju zdravlja i umanjenju efekata traume.

Želim raditi na promociji zdravlja, sačuvati zdravlje je važnije nego se skupo liječiti i skupo platiti lijekove. Želim više raditi na promociji zdrave prirode i prirodnih resursa, želim više znati o ljekovitom djelovanju i psihologiji bilja, želim da radim  na podizanju svijesti o važnosti očuvanja mira, o problemima koje konflikti mogu da donesu, o šteti koja se napravi društvu nakon devastirajućih društvenih pojava.

Ima puno toga što bih željela u budućnosti, a svakako mislim da bi o iskustvima koje sam stekla u radu u „Snaga žene“ trebalo više govoriti i treba pobuditi ljude da djeluju u miru i u skladu sa prirodom oko sebe, a to će osigurati dug i zdrav život.  

Šta je po Vama sreća?

Sreća je kada znaš da su svi tu i kada shvatiš da je uistinu sve što je vrijedilo truda ono što smo učinili za druge.  Sreća je kada shvatiš da  nije važno ono što imaš u džepu nego ono što nosiš u srcu.

Kako bi definisali ljubav?

Mislim da ljubav živi duboko u nama, ta obična, ali kompleksna emocija nam može pomoći da i drugi ljudi dožive mnogo sreće. Ako radimo sa ljubavlju, ako činimo nešto iz ljubavi, onda možemo biti uspješni, a ko ne želi biti uspiješan? Jedna s ljubavlju upućena riječ, jedna dobra misao, može ublažiti nekome patnje i donijeti mu radost.  Ljubav je sveobuhvatni lijek za sve nevolje, za nepravdu, teškoće, tugu, bol, zločine čovječanstva. Ljubav je životna snaga koja život stvara i ponovo ga vraća.

Šta Vi najradije čitate?

U posljednje vrijeme čitam dosta toga. I dalje me nadahnjuje medicinska literatura, istraživčki radovi na polju Helicobacter pylori infekcije. Isto tako, rado čitam klasike poput Selimovića, Tolstoja, Andrića, Dostojevskog, uz to rado čitam Frojda, Jaloma, Pavičića, volim istinite priče koje su vezane za prošlost, Robert Seehaler, Bernhard Šlink, Louise Hay, Remarch.

Možete li pokušati definisati po Vašem mišljenju Super Ženu?

Svaka žena je super žena. Današnji izazovi i obaveze na koje žena treba da odgovori su svakako veoma zahtjevni, ali žena zaista ima čudne moći oporavka i preživljavanja u veoma zahtjevnom svijetu kakav je naš današnji svijet. 

Super žena se našla pred morem neriješenih zadataka, biti žena, majka, domaćica, supruga, uspješna na poslu, inovativna, empatična, puna ljubavi … Super žena je  svaka naša žena Bosanka i Hercegovka jer je puna snage, ljubavi i prijateljstva.

Na kraju bi rekla da je ljubav ta koja nas oblikuje kao potpuno biće, ne naš izgled, ne naš rad, ne naše želje, ne naša postignuća. Sve to puni naš život i hrani ga, uz to, naši roditelji, naš društveni položaj, naši snovi, to nas vodi i pokreće, ali ljubav – ljudi koje volimo, način na koji volimo, zbog čega volimo i ono što volimo to je ono što nas čini pravim ljudima.

 

 

Komentari

Komentari

Nema više članaka