Dok su se sve kockice posložile, trebalo je proći mnogo vremena. Sjećam se kako sam kao mlada, mislila da ljubav traje vječno, i u to vrijeme ništa me nije moglo uvjeriti da to nije tako.

Gledala sam kako se parovi oko mene rastaju, naivno misleći da ja nikada neću biti jedna od njih. Bila sam mlada, zaljubljena, i cijeli svijet mi je bio na dlanu. Voljela sam i bila voljena, ali te ljubav ne pripremi na život. Nisam ni bila svjesna da me iza livade cvijeća čeka provalija u koju ću tako naivno upasti.

Našu veliku ljubav okrunili smo brakom. U brak ne ulazimo s nikakvim uputstvima, i upravo nam brak na kušnju stavlja ljubav, povjerenje, toleranciju, i još mnogo toga. Ulaskom u brak, uslijedilo je otrežnjenje. Ne postoji bolja riječ kojom bih opisala naš odnos. Snalazila sam se kako sam najbolje umjela. Bilo je tu grešaka kakve čine sve mlade djevojke. Trudila sam se da budem dobra supruga, da sve bude savršeno, i cijelu sebe sam davala da bih ”ljubav svog života” učinila sretnom. To mi je i polazilo za rukom sve dok nismo postali roditelji, bolje rečeno, dok ja nisam postala roditelj. Kod mene se lista prioriteta naglo promijenila. Centar mog svijeta postao je moj sin, dok se moj muž durio tražeći više vremena za sebe. Kako sam mu ga mogla dati? Trudila sam se, ali dan je bio prekratak za sve ono što je trebalo napraviti.

Ona vesela djevojka pretvorila se u umornu ženu kojoj je sve bilo važnije od nje same. Bila je to prva, ujedno i najveća greška koju sam počinila. Sebe sam stavljala na posljednje mjesto, a to je bilo nedopustivo.

Koliko god sam se trudila oko muža, njemu to nije bilo dovoljno. Ponekad sam imala dojam kao da je ljubomoran čak i na naše dijete, ali sam nastojala te misli odagnati od sebe. Nisam mu mogla dati ono što je tražio, vrijeme koje je trebao, iako je on smatrao da to vrijeme moram pronaći. Kako? Ja to vrijeme nisam imala. Moj dan je imao 24 sata, i u njih sam morala ugurati bezbroj obaveza. Uvečer, kada bi on bio raspoložen za nježnost, u većini slučajeva ja sam bila raspoložena samo za san, jer mi je on bio prijeko potreban. Onako umorna, nisam mu mogla dati što je tražio. To je naprosto bilo tako. Bezbroj puta smo razgovarali o tome, a on se ponašao kao da ne želi prihvatiti promjene koje su nastale.

Počeli smo se udaljavati. Naš se brak pretvorio u zajednicu nesretnih ljudi. To je bila činjenica koju dugo vremena nisam mogla prihvatiti. Smatrala sam da nam samo treba vremena, i da će se sve promijeniti kada naš sin malo odraste. I bila sam u pravu, promijenio se on. Sve više je izbivao iz kuće, i počeo me izbjegavati. Bio je to znak za uzbunu koji je resko zvonio u meni. Kad god bih mu se približila, on bi me odgurnuo. Zato me nije iznenadilo kada je jednog dana počeo pakovati svoje stvari.

‘Zaljubio sam se”, bilo je to jedino objašnjenje koje mi je pružio, ali mi je tim riječima sve rekao.

Da, on je imao vremena za ljubav, a ja ga ni za sebe nisam imala. Dok sam ja žrtvovala cijelu sebe, on nije podnosio nikakvu žrtvu. Samo sam ga promatrala. Ni riječi nisam rekla. Ne bi imalo smisla. Željela sam sačuvati ono malo ponosa što mi je ostalo, a ostalo ga je toliko da ga ne molim za ljubav koja ionako nije bila moja. Nikada se ne bih spustila na taj nivo. U tom sam trenutku shvatila koliko je velika njegova sebičnost. On je živio samo da bi sebi udovoljio. Brak je tražio žrtvu na koju on nije bio spreman, tražio je odricanje i prilagođavanje. Njegova nova ljubav bila je bijeg od obaveza. Nisam se mogla mjeriti s tom ženom. Ona mu je mogla dati sve ono što ja nisam. Ja sam preko noći odrasla i prihvatila sve obaveze, ali on nije.

Što nije u redu sa mnom? Zašto? Zbog čega? Što ta druga žena ima, a ja nemam? – bila su to pitanja koja su me proganjala. Ponos mi se mrvio u komadiće. Tražila sam greške kod sebe, i samo sebe sam krivila zbog njegovog odlaska. Padala sam sve niže, tonula do dna i dublje, ako je to bilo moguće. Prolazila sam pakao, prigovarajući sebi da sam kao supruga potpuno zakazala. A trudila sam se. Sam Bog mi je bio svjedok da sam pokušavala ukrasti vrijeme čak i od svojeg sina, da bih njemu udovoljila, ali mu to očito nije bilo dovoljno. Što sam trebala? Zanemariti sina da bi on bio sretan? Ne, to nikada ne bih napravila. Moj sin je ovisio o meni, a on nije. Bio je odrastao, barem fizički, a psihički sam bila uvjerena da je daleko od odrastanja. On je odabrao put kojim je krenuo. Iza sebe je porušio sve mostove. Mjesecima nije pitao čak ni za sina. Dok je on uživao u novoj sreći, ja sam se slamala nad posljedicama njegove odluke. Samosažaljenje nije moglo vječno trajati. Morala sam se trgnuti, i nastaviti sa životom. I upravo to sam napravila.

Suočiti se sa samom sobom, bilo je najteže, ali i najdjelotvornije. Suočiti se s istinom bilo je oslobađajuće.

Ono vrijeme koje sam nekad poklanjala njemu, sada sam ga odlučila pokloniti samoj sebi. Rezultati su bili zapanjujući. Poradila sam na svom izgledu, dovela liniju do savršenstva. Mogla sam biti ostavljena, ali nisam željela da me drugi sažalijevaju. Psihički sam ojačala i to toliko da sam napokon mogla sagledati stvarnost onakvom kakva je doista bila.

Onog trenutka kada sam shvatila da moja sreća ne smije ovisiti o drugim osobama, nego o meni samoj, sve se u mojem životu promijenilo.

Trebala mi se dogoditi nova ljubav, da bih shvatila sve mane one koja je iza mene. Nakon mnogo godina, zahvalna sam sudbini na svakom trenutku kojeg mi je podarila, čak i na svim onim lošim trenucima. Ti su me trenuci potpuno izgradili, i nakon svega mogu reći:

Tebi, koja si mi otela muža, samo tebi, mogu zahvaliti da sam napokon voljena onako kako svaka žena treba biti. Uz novu ljubav došlo je i poštovanje koje nikada nisam osjetila kod bivšeg muža.

Znam, griješila sam, ali nisam žena sa greškom, kako sam neko vrijeme mislila o sebi. Plašt krivice odavno sam skinula sa sebe. Porodica je obaveza, a ti si od obaveze bježao. Koliko god savršena žena bila, nijedna te uz sebe ne bi mogla zadržati, pa ni ja. U ono vrijeme, za tvoje ponašanje sam mislila da je normalno, ali na moju sreću, život me uvjerio da to nije istina. Mogu razumjeti da si ostavio mene, ali svog sina? Zašto njega? Dopustio si da mu nepoznat čovjek bude otac više nego si ti ikada bio, i nego što ćeš ikada biti. Tvoj odnos prema biću kojem si dao život, sve govori o tebi. 

Nije li život čudan? Nikada nisam mislila da ću se zahvaliti nepoznatoj ženi što te zavela, a sad sam joj neizmjerno zahvalna. I zato, kad god pomislimo da nam se događa nešto loše, to nužno i ne mora biti loše. Možda nas samo život priprema na nešto bolje od onog što imamo.”

Zato, ne očajavajte u takvim situacijama. Ne žalite za nečim što nije vrijedno žaljenja, i ne pokušavajte zadržati nešto što nije u potpunosti vaše.

Autorica: Kata Mijić (24sata.hr)

Komentari

Komentari