Falila mi je kućica na planini, julska planinska kiša i ono hladnjikavo svježe sumorno planinsko jutro. Falilo mi je pisanje…

Piše: Amra Deliomerović

Probudila sam se u 6.00 sati. Sat je trebao da zvoni u 8.00 sati. A u 9.00 sam trebala biti u svojoj kancelariji na zadnjem spratu, sad već velike firme.

Znala sam da ga više nema. Poluuspavana bacih pogled na ladicu u kojoj su stojale naše zajedničke stvari. Tu je bila nekolicina slika sa zimovanja i ljetovanja, ostaci karti sa različitih koncerata, razglednice, školjke koje smo sakupljali u jutarnjim satima na plaži nekog nepoznatog gradića još nepoznatije zemlje, njegova burma i moj zaručnički prsten, naušnice i prsten koje mi je poklonio prije samog Valentinova, ispresovane ruže koje mi je često donosio. Tamo su bila njegova pisma koja mi je pisao i lično donosio. Nije bio vješt sa riječima, ali meni su značila. U jednoj torbi je bilo nekoliko njegovih najdražih majica, košulja, čarapa i potkošulja i jedan sako koji je dobio od mene za njegov dvadeset i peti rođendan. Bio je tu i njegov parfem i doktorski mantil, kojeg je rijetko nosio. Uvijek mi je govorio da mu nije udobno u njemu i da se ljepše osjeća bez njega. A meni je bio tako sladak dok ga je nosio na sebi. Bila sam ponosna na njega. Radio je dobru stvar u svom životu. Doprinosio je svima. Volim odgovorne, poštene, ambiciozne i marljive ljude. On je bio jedan od njih.

Zajedno smo živjeli u zajedničkom stanu. Dugo smo ulagali u njega. Nismo imali nikad dovoljno novca da sve odjednom sredimo. Prepustio je da ja odaberem i uredim sve. Htjela sam da imam veliku policu za knjige, jer sam ih imala previše. Napravio ju je sam. Bila je najljepša na svijetu. U vintaž stilu, mom stilu. U stilu kojeg volim. Ona je i sada tu, ali njega više nam tu. Ne čujem kako se brije u kupatilu. Nema lupkanja po kuhinji. Samo čujem unutar sebe dva srca kako kucaju. Jedno je moje, drugo je srce našeg još nerođenog djeteta.

Dobro podnosim drugo stanje. Osjetim da to biće raste, ali ja ne znam kako ću mu objasniti sve kad dođe vrijeme za objašnjavanje. Još uvijek ni sebi ne mogu da objasnim. Čitav bračni krevet stoji meni na raspolaganju. Prije sam ga gurala i zauzimala skoro sve, a sad sam sklupčana na svojoj strani i pravim mu mjesto, a njega nema. Nemam kome više praviti mjesto. Nisam dirala njegov jastuk. Miris je još tu. Ne želim da skinem jastučnicu, mada su mi svi govorili da to uradim i da promijenim postljinu. Ne želim još. Ne mogu još. Hoću da ga udišem. Želim da udišem još ono malo mirisa što je ostalo. Svako veče prije spavanja, ispisujem u rokovnik rapidografom pisma za njega. On mi je poklonio i jedno, a i drugo. On ih vjerovatno neće nikada pročitati, ali možda će, još nerođenom djetetu, neke stvari biti jasnije. Ja uvijek bolje objasnim sve pisajući, nego pričajući. Nisu svi dobri govornici.

Povukla sam se iz svog posla. Ne mogu trenutno imati ulogu menadžera i držati različite prezentacije na par jezika i putovati. Ne mogu. Boli me. Zamolila sam mog poslodavca da me neko vrijeme pusti da obavljam posao, koliko mogu, iz svoje kancelarije putem mail-a. Dopustio mi je, na svu sreću. Naše uokvirene slike još uvijek stoje na vidnom mjestu. Mnogo mi nedostaje. Samo, raduje me saznanje da je znao da će postati otac po prvi put. To je želio svim srcem. Ali uništava me spoznaja da neće moći vidjeti to dijete. Neće moći da dodirne ručice njegove djevojčice sa plavim okama i kovrčavom kosom. Ljekar kaže da se moje psihološko stanje može loše odraziti na zdravlje djeteta. Svjesna sam toga.

Pokušavam da ne mislim, da se usredotčim na neke pozitivne stvari u životu koje su mi ostale – ostao mi je naš pas. Prislonim svoju glavu na njenu i obje šutimo. Osjeti i ona. Životinje sve osjete.

‘’Gospođo, da li možete da uđete?’’, pozvala me medicinska sestra taj dan.

Ušla sam u neku prostoriju, koja je ličila na ordinaciju.

‘’Sjednite. Nije ni meni lako, ali… Vaš muž nije preživio operativni zahvat. Gospođo, žao mi je. Zaista mi je žao. Primite moje iskreno saučešće.’’

Gledala sam u jednu tačku. Suze su me gušile. Nisam mogla da progovorim niti jedno slovo. U meni je sve umiralo.

‘’Ali… Rekli ste…’’, pokušavala sam nešto reći.

‘’Doktor Gavrić će sve detaljno da Vam objasni. Žao mi je. Budite jaki. U drugom ste stanju, mislite sad na dijete. Možete Vi to.’, govorila mi je i čvrsto me držala za ruku.

U meni se sve srušilo. U glavi mi se vrtio film gdje je glavni lik bio on. On i ja ‘’lovimo’’ ogromne valove na nekoj prljavoj plaži i smijemo se kao dvije lude. On i ja na autoputu plaćamo kaznu nekim bijesnim policajcima u 5.00 sati ujutro. Mi slavimo zajedno rođendane sa našim prijateljima. Mi govorimo: ‘’Kako Tanjug javlja, ja te volim’’. Stavila sam lijevu ruku na usta, da ne vrisnem od bola. Suze su lile. Nisam se osjećala dobro. Izgubila sam svijest.

‘’Jeste li dobro? Malo bolje? Dao sam Vam apaurin. Sve razumijem. Ja sam doktor Gavrić. Vi ste bili svjesni rizičnosti. Pričali smo o tome prije zahvata.’’

Jesam, bila sam svjesna. Tačno je. Pričali smo, ali sam, u pi*ku materinu, mislila da će operacija proći uspješno! Zašto se to njemu deseilo?! Nisam opet ništa mogla reći.

Od pokopa je prošlo tri mjeseca. Pijem apaurine. Zaspim naveče u 19.00 sati. Počela sam da idem na posao, ali nisam se ni malo oporavila.

Za tri mjeseca će djevojčica doći na svijet. A njega nema…

 

Komentari

Komentari

Nema više članaka