Muškarac donosi pare u kuću. Da nije njega ko bi plaćao račune, punio frižider i školovao djecu? Zar nije to dosta? Da neće možda krpu u ruke pa prašinu da briše? Koji to muškarac sudove pere? Kakav to mužjak usisava? Ovaj što donosi pare u kuću, bogme, jok!

Muškarac što donosi pare u kuću je stvarno imao šta da donese prije pedeset godina. Čak je i radnička plata znala da hrani četvoročlanu porodicu, da plati struju i telefon, da preko sindikata isplati desetodnevno kupanje u moru. Žena koja se udala za muškarca što donosi pare u kuću nije morala u fabriku. Njen posao je bio da vodi domaćinstvo i čuva djecu. Da raspoređuje te iste pare. Danas za ručak kupus, prekosutra može koljenica u grahu, za 29. novembar kolač sa višnjama. Ribanje kupatila dezinficijensom domaće izrade, po jeftinom receptu komšinice Mare.

Neka on odmori poslije ručka. Cijeli dan je bio na poslu. Šta joj teško da usisa? Šta joj teško da skuha? Šta joj teško da opere, opegla, uglanca, oriba, udesi, podesi, zategne, pritegne, izluftira, zaprži, pregleda djeci domaći? Šta joj teško da se pretvori u ženu-glagol?

Njoj je lako da bude domaćica kad ima sve sastojke – jer on donosi pare u kuću. On radi za kuću, ona u kući. To se podrazumijeva.

Danas oboje donose – al’ je i dalje malo. Oboje rade za kuću, al’ to što se donese nije dovoljno za sve sastojke. A ni za porodičnu idilu od prije pola vijeka. Oboje rade za kuću, pa opet nekako – nju i posao u kući sačeka. To se podrazumijeva.

Žena-glagol kuva, riba, namješta, razmješta, pere, pegla, zapomaže. Muškarac odmara poslije ručka. Skroluje na Fejsu. Smije se naglas kad vidi nešto smiješno. Nema kad sad da joj objašnjava šta gleda. Njoj su ionako zauzete ruke i glava. Mota sarmu i jedne te iste misli: kako da prežive do prvog.

Pričam koleginicama s posla kako je to svakodnevica moje prve komšinice i bar još tri žene koje znam. Neudata mi ne vjeruje. Kaže: “Koja bi to u 21. vijeku trpela?” Pravim se da ne vidim postiđen pogled ove druge. Udata je. Duži bračni no radni staž. Nokti izgrickani, ruke ispucale od pranja sudova, kosa posljednji put videla frizera na dan vjenčanja. Lijepa, umorna žena. Pamtim je iz predbračne ere. Bila je ista kao ova prva. Neokrnjena bračnim životom, „lijepim vaspitanjem“ iz roditeljske kuće, u kojoj je otac u pravu, a majka za šporetom.

Nije se ona loše udala, ona se samo udala za čovjeka iz „to se podrazumijeva“  porodice. To je porodica iz Titovog doba. Muškarac donosi pare u kuću, a žena radi u kući. To se podrazumijeva. Jer neće valjda on da usisava poslije napornog dana? Da nije možda njegov red da opere sudove? Ko da namjesti krevet ujutro? On? Pa on radi!

– Nije da ga branim, al’ znaš, nije on kriv. Tako je naučen. Ne umiješ drugačije kad odrastaš uz oca koji širi novine dok majka širi veš. Misliš valjda da tako treba. A onda, koliko možeš da očekuješ da se neko pretvori u domaćicu godine kad mu majka nikad nije dozvolila sto za ručak da postavi samo zato što je muško?

– E znaš šta, ja bih ga kod iste te majke poslala, pa nek mu ona kuha i pere! – kaže neudata.

Udata još više uvlači glavu u ramena i više joj ne vidim lice iza ekrana računara. Kao udubila se u izvještaj.

– Ih, pa nije to baš tako! Lako je da pričaš kad nisi u nečijoj koži.

– Ma, ’ajde, molim te! Ja te žene ne razumijem! Mamlaz dođe s posla i digne sve četiri uvis, a ona dođe s posla, pa još i oko njega leti! Zašto? Šta to znači? Da njen dinar manje vrijedi!

Nemam šta da joj kažem, a želim. Zbog ove druge što crveni iza ekrana i ne umije da se brani. Ne umije da kaže: “Ali mene su tako učili! Da budem dobra, da je žena stub kuće, da je žena ‘prava’ ako sve završava s uspjehom, ako joj kupatilo blista, ako joj ručak nikad ne zagori, ako su joj djeca pristojna i fina, ako je sve u kući uredno zategnuto. Da je ženina sramota prašina na polici, prljave patike najstarijeg sina, neispeglana muževljeva košulja, neočešljana mlađa kćerka. Da je ženina obaveza da o svemu brine, da je majka i djeci, i mužu, i kući. Da preskače kontrolne ljekarske preglede, jer njoj ionako nije ništa, malo je samo probada ispod lijeve plećke, ko će sad da čeka red u Domu zdravlja? Treba spakovati sina na ekskurziju, kćerku na rekreativnu nastavu, muža za sutrašnji radni dan.

Nije ona kriva. Nju su tako učili. Da muškarcu treba da podiđeš, da on uvijek mora da se osjeća kao muško, da ne smiješ da budeš jača – čak i kad jesi. (Posebno kad se otvore novčanici). Nije joj uvijek pravo, al’ ni on nije neki tiranin. Ne pere sudove, pa šta? Ni ona ne cijepa drva. Šta joj je teško da zažmuri ponekad i da se napravi gluha.

– Ja nemam namjeru da se zarobim i da nekom Balkancu, nazovi-muškarcu rađam djecu i redam sarmu! ’Oćeš, bato, domaćicu, izvol’te pa kucaj na neka druga vrata. Mislim, hoću ja i da skuham i da operem, al’ može on i da prostre veš i sam da ustane da pije vodu. Ima ruke i noge! – vergla i dalje neudata.

Udatoj sada vidim već i uši pocrvenjele. Umjesto krivice i stida, iza ekrana se polako gomila bes. Ali znam, neće ustati naglo sa stolice, neće oboriti fascikle sa stola, neće izletjeti iz kancelarije kao narogušena ptica.

– Znaš, problem i jeste sto se u braku riječ „ravnopravno“ drugačije tumači. Kad se udaš za čovjeka koji ti je u svakom smislu prijatelj i partner, nije ti teško da mu „motaš sarmu“, kako ti kažeš. Nema to veze s tim ko prima veću platu. On možda ne opegla tvoju košulju, al’ eto založi vatru u kotlu, okači zavjese, donese merdevine, prenese, donese, potegne. – kažem.

– Pa to o čemu ti pričaš je klasična podjela na muške i ženske poslove! Opet zaostalo shvatanje u kom žena više radi i robuje kući! – nastavlja neudata.

Udatoj zadrhti brada. Na trenutak mislim, rasplakaće se.

– Brak nije takmičenje ko bolje pegla ili cijepa drva. Nisi rob ako se to što radiš cijeni i poštuje. Mislim ipak da je najbitnije da se ravnopravno voliš. Kad je potpuno nebitno ko je postavio sto, a ko usisao tepihe. Kad se ne mjeri „ko donosi pare u kuću“ već kako ih zajedno trošite.

– Po toj tvojoj teoriji žena treba još i da se smješka dok je muškarac gazi! – uporna je i glasna.

Tada shvatim, iza njenog bijesa i naizgled prazne priče ne krije se neiskustvo. Krije se odrastanje uz mamu-glagol i tatu što odmara poslije ručka. Krije se zbunjena djevojčica koja gleda kako majci svakog dana izraste novi par ruku, dok tata dublje tone u fotelji iza svojih novina.

– Ravnopravna ljubav, mož’ misliti! – kažu udata i neudata uglas. – ’Ajmo na kafu!

Autorica: Srbijanka Stanković (Lola magazin)

Komentari

Komentari

Nema više članaka