Za one ljubavi što večeras nisu u restoranima, kinima ni hotelima. Za ona imena koja čak niti na papirnatoj rezervaciji u zadimljenoj birtiji ne mogu stajati jedno uz drugo. Iz milijun razloga. Čiji dlanovi neće mirisati na ruže, a dah gasiti svijeće, čija gola bedra nisu u crvenom, klišeiziranom donjem rublju.

Za one ljubavi koje šutimo. Svima, pa i sebi. Priče što su prekinute bez kraja i tako osuđene da zauvijek žive. Momenti koji nam bilo kad i bilo gdje od srca mogu načiniti izudaranu, punu rupa pikado tablu. Rečenice što su izgovorene samo jednom i nikad se više neće vratiti. “Bojim se sebe kad sam kraj tebe. Da mi kažeš da skočim s mosta, uradio bih to.“

Osjećaj kojeg jutrima redovno ispireš iz usta, kao nekad peračice odjeću na rijeci. Uzalud. Sjećanja koje svake noći kidaš u glavi kao poster sa zida kojeg si prerastao. Džaba. Za sve one što su oko sebe izgradili zidove, hladnije od najhladnijeg stećka, da bi ih se i Mak Dizdar prepao. Zbog trenutaka ludila, nježnosti i strasti, kad sve do podneva nisi mogao raspoznati šta je bio san, a šta stvarnost. Kad ste kao osuđenici na smrt koji se sreću prvi i zadnji put. I imate na raspolaganju samo usne i dvije minute.

Za one ljubavi što postoje samo u mrklom mraku, daleko od svega i svih, tamo između pišanja i spavanja, kad se sretnemo sami sa sobom u zrcalu. Pa se naslonimo na lavabo da nas održi na nogama. A oči nam čatrnja koja se prelijeva poslije olujnog juga. Sebi nije dobro lagati.

Jer nema tog Valentinova, filma ili knjige…Jok. Ovo traje kad sve prestane.

Kad se spusti zastor u kinu, kad prođe dugi popis glumaca na mračnom platnu, kad se u žamoru raziđe publika i navuče zadnja naramenica grudnjaka u zadnjem redu, traje i kad iziđeš na cestu, na vjetar, na mrzlu zimu, traje kroz sva godišnja doba dok hodaš do stana, traje s kim god legneš i kad god se probudiš. Gdje god se probudiš. U djetinjstvu su nam visoku temperaturu i groznicu gasili mokrim čaršafom i rakijavim čarapama.

Ali taj osjećaj…jači je od kompletne narodne medicine, moderne farmacije i rakije. Ko nije doživio, zdrav je i sretan čovjek.

 

Autorica: Martina Mlinarević Sopta

Komentari

Komentari