– Što se ne javljaš, Sanda?
-Pa ne mogu, mama.
Ovaj put, cilj je bio povući se potpuno unutra i vidjeti kako um radi. Kakve priče kreira, kakve iluzije stvara i kako na osnovu toga u stvari, donosimo odluke i živimo svoje živote. I kome zaista vjerujemo, umu ili sopstvenoj duši.
Piše: Sanda Mešinović
Dok smo tako pokušavali biti u tišini, u svakom od nas na tom putovanju desilo se “nešto”. Otkrili smo koje strahove gajimo, koje od njih naš um dodatno hrani i stvara filmove, shvatili kako svijet vani nije mjerilo TEBE, otkrili kako svo znanje i alate za život na ovom svijetu imamo u sebi i kako je jedina stvar koja nas dijeli od toga jeste – vjera.
Da je ono što osjetiš kroz instinkt i intuiciju ono pravo.
VJERA U SEBE.
Nije bilo lako, umirala sam nekoliko puta. I svaki put, ustajala još jača. Glas u meni je stalno govorio – prepusti se, vjeruj i NE RAZMIŠLJAJ.
Idi, spotakni se, ustani, opet, osjeti, pomiriši, prepoznaj, prepusti se, OSJETI. Idi, spotakni se, ustani, opet, osjeti, pomiriši, prepoznaj, prepusti se, OSJETI. Idi, spotakni se, ustani, opet, osjeti, pomiriši, prepoznaj, prepusti se, OSJETI.
Hrana ima drugi okus, kamen ima drugu toplinu, tvoj svijet neku tvoju boju iza zatvorenih očiju.
Kao dijete koje otkriva svijet ponovo.
I uz sva ta umiranja i dizanja iz pepela prepoznala sam najvažniju stvar.
TIŠINA je predivna, veličanstvena stvar, jer svaki miris, okus, zvuk, dodir svijeta osjetiš iz čistote duše koja ima SVOJE oči. Ove koje nosimo, samo su date da prepoznamo ono iznutra.
ISTINA je da onaj svijet koji vidiš van sebe je, u stvari, onaj koji nosiš u sebi.
A meni je moj predivan.
Bože, hvala ti što si mi dao priliku da VIDIM.
I što sam, kao dijete, sve učila ispočetka.
