U našoj armiji SUPER ŽENA okupili smo samo najbolje! Žene iz svih branši i profesija, bez obzira na godine, učinile su ovaj naš projekat veličanstvenim, kako to samo žene znaju.
Među njima je i jedna od najperspektivnijih mladih košarkašica u Bosni i Hercegovini, talentovana Melisa Brčaninović. Ima samo 18 godina, a već veliki broj utakmica odigranih u reprezentativnom, ali i nekoliko različitih klubskih dresova. I to ne samo odigranih partija, nekoliko puta je s međunarodnih takmičenja donijela prestižna priznanja za najbolju igračicu u svojoj kategoriji, što je sasvim logičan slijed događaja ako pogledate njenu statistiku i učinak. Dostojno brani boje Bosne i Hercegovine još od 2013.godine. 
Osim ogromnog talenta koji je dobila zapisan u genima, ova mlada žena gaji i druge vrijednosti i stavove.
“Voljela bih da i drugi mladi talentovani sportisti iskoriste moj primjer za savjet i pomoć u njihovoj karijeri, jer mislim da nikada nije kasno otići iz Bosne i Hercegovine, ali se prvo trebaju ostvariti kao osobe i sportisti u svojoj državi uz naporan rad i odricanje da bi mogli nastaviti nizati svoje uspjehe i u nekoj drugoj državi”, uvjerena je Brčaninović.
Njeni prvi susreti s košarkaškom loptom desili su se u Njemačkoj, druženje se nastavilo u tuzlanskom Jedinstvu, prošla je poznate WNBA kampove, a trenutno živi i igra u Italiji. Ne čudi da je jedna od najvećih uzdanica bh.ženske košarke odlučila napustiti svoju zemlju.
Jako si mlada i jako uspješna, a otišla si iz BiH? Koji su tvoji razlozi za odlazak? Po tvom mišljenju, šta to najviše tjera mlade ljude iz BiH?
Odlazak mladih iz Bosne i Hercegovine je sve češća tema naših života u posljednih par godina. Mnogi iznose svoje mišljenje o tome, a većinom je ono negativno i ružno iako se ipak radi o njihovoj tj. našoj domovini. Stanje u državi nije idealno, ali ipak postoje mnoge mogućnosti koje nam država pruža da bi ostvarili svoje ciljeve. U Bosni i Hercegovini ima mnogo talentovanih ljudi za razna zanimanja, ali pošto se ja bavim košarkom fokusirala bih se najradije na mlade talentovane sportiste.
Voljela bih podijeliti svoje lično iskustvo koje sam imala u dosadašnjoj mladoj košarkaškoj karijeri, i da mi je boravak u Bosni i Hercegovini ipak mnogo toga dobrog donio u mom životu. Mnogi su upoznati da je moja majka Mara Lakić Brčaninović, slavna i uspješna košarkašica i smatraju nju glavnim “krivcem” zašto sam se ja odlučila baviti košarkom. Međutim kada sam napravila svoje prve košarkaške korake u jednom malom klubu u Njemačkoj, jer sam tamo živjela sa roditeljima, nisam bila upoznata sa njenom blistavom košarkaškom karijerom. Kod kuće sam imala priliku vidjeti neke njene stare slike sa utakmica i osvajanja raznih trofeja, ali sam bila premlada da bih shvatila šta je to ona uopšte postigla i zapravo koliki to značaj i vrijednost ima. Jer tada je za mene košarka predstavljala samo igru sa loptom i provođenje slobodnog vremena. Tek nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, tj. u Tuzlu, grad košarke, drugi su me polako počeli upoznavati sa njenom karijerom. Bilo je stvarno divno slušati sve te pozitivne priče koje su mi pričali drugi o mojoj majci i njenim saigračicama i o tome kako su one donijele toliko radosti u prepunom Mejdanu svojim navijačima. Tada sam počela shvatati šta znači baviti se košarkom i koliko ona radosti može donijeti. To je u meni probudilo želju da i ja to postignem. Svoje ozbiljnije košarkaške korake sam napravila u KK Jedinstvu iz Tuzle, gdje je i moja majka postigla svoje najveće uspjehe. Provela sam sedam godina u Jedinstvu, u kojem sam prošla sve omladinske selekcije i čak sam četiri godine bila članica seniorskog tima, a od toga sam tri godine bila nosioc igre. Imala sam mogućnost raditi sa mnogo trenera međutim najveći uticaj na mene je imao trener Mirza Oštraković i s njim sam provela najduži dio svoje dosadašnje karijere. I mogu reći da je to jedan veoma bitan period mog života. Uz svakodnevni dobri rad rezultati nisu izostali i tada sam sa 14. godina prebačena u seniorski tim. To mi je mnogo značilo jer uz treninge mlađih slekcija mogla sam i prisustvovati na seniorskim treninzima i kupiti “fore” od starijih igračica. Prije tri godine klub se odlučio na pomladak ekipe zbog manjka novca i mogu reći da je to nama mladima igračicama dobro došlo jer smo dobili priliku da se takmičimo u najboljem prvenstvu koje ima naša država. 
Za mene je to najvažniji period u mom životu jer sam sa 15 godina “bačena u vatru”. Dok sam prethodnu sezonu ispratila sa tribina, ovu sam postala ona koju dolaze drugi gledati. Uz sve to prvi put u životu majka mi postaje trener. Bilo je to potpuno novo poglavlje kako za nju tako i za mene. Morala sam preko noći odrasti i početi se nositi sa starijim igračicama i svim pritiskom koji sam dobila jer sam kćerka Mare Lakić, trenerice kluba. Mnogi jednostavno nisu htjeli prihvatiti da uspješna majka može imati svoju uspješnu nasljednicu, koja je nasljedila njen talenat, ali ipak svojim radom postizala dobre rezultate. Pa su mnogi osporavali moj kvalitet prozivanjem, kritikom i ljubomorom na račun moje majke i mene, ali to je u meni probudilo samo još veću želju za uspjehom. Već nakon prve seniorske sezone postala sam jedna od najboljih igračica prvenstva. Uz pružanje i dobrih partija u reprezentativnom dresu pozivi iz inostranstva nisu izostajali. Bila sam polaskana i već sam sebe vidjela kao jednu sjajnu i uspješnu košarkašicu i da je vrijeme napustiti Bosnu i Hercegovinu. Imala sam sreću da imam uspješnu majku koja me je savjetovala i nije mi sakrivala ono što me može očekivati kao strankinju u nekoj drugoj državi i sa čime se sve moram susresti i prilagoditi da bih bila prihvaćena i uspješna. Nakon svih tih savjeta mnogo sam razmišljala i shvatila sam da ipak nisam još spremna za taj profesionalni svijet i odlazak iz Bosne i Hercegovine. Odlučila sam provesti i sljedeće dvije sezone u Tuzli. Smatram da je to bio pun pogodak za mene jer sam imala odličan rad u klubu i, što je najbitnije za mladu košarkašicu, dosta odigranih utakmica u kojim sam sticala iskustvo i postala zrelija osoba i košarkašica, da bih bila spremna za odlazak koji se desio ove sezone sa 18 godina. Odlazak u neki drugi klub je normalan košarkaški put. Smatram da je sport stalno dokazivanje i kada ste uspješni u svom klubu želite ići dalje i dokazati svoj talent i rad u drugim klubovima i ligama širom svijeta, jer ipak svakim novim dokazivanjem približavate se svom zacrtanom cilju.
Kad tvoja raja ide u izlaske, druže se, a ti ideš na treninge ili na utakmice, šta je ono što te motiviše i ipak vodi u sportsku dvoranu umjesto na kafu s društvom?
Danas kada je veoma moderno da mlađe generacije što prije krenu u izlaske, teško je posvetiti se sportu. Kada sam odlučila da ću se profesionalno baviti košarkom i da mi je ona na prvom mjestu, pa onda sve ostalo, teško je to bilo prihvatiti za moje prijatelje zašto to ja ne mogu propustiti trening za izlazak. Ali vremenom su se stvari promijenile, jer su moji prijatelji veoma dobro upoznati čime se ja bavim i šta je to moj cilj u životu. Oni su mi velika podrška i ponosni su na mene kao što sam i ja na njih i oni shvataju moje obaveze prema košarci. Tako da nastojim da iskoristim svaki slobodan trenutak u društvu prijatelja.
Postigla si mnogo do sada, šta je ono što tek želiš postići u svojoj sportskoj karijeri?
Za mene lično to nije mnogo, to je tek jedan mali dio koji me nadam se vodi do onoga što želim postići u svojoj karijeri. Početkom godine sam potpisala ugovor od tri godine za talijanskog euroligaša Famila Schio, i po dogovoru sa njima sam odlučila da prvu sezonu provedem u Vicenzi kako bih se navikla na sve ono što me čeka u budućnosti. Odlično sam se uspjela adaptirati na život i košarku u Italiji što pokazuju moje partije u dosadašnjem dijelu sezone i nadam se da će ostati i do kraja sezone tako. U mojoj bližoj budućnosti tj. nadam se već od sledeće sezone da ću zaigrati u Euroligi za žene.
Iza tebe je dosta odigranih utakmica u reprezentativnom dresu i mnogo priznanja koja si zaslužila svojim radom i talentom – koje bi izdvojila kao srcu najdraže?
Kada imate priliku igrati u reprezentativnom dresu to je velika čast i zadovoljstvo. Drago mi je što smo uspjele vratiti žensku košarku među najbolje ekipe Evrope, tako da mi je i najdraže priznanje koje sam dobila sa reprezentacijom na Evropskom prvenstvu U18. Iako sam bila godinu mlađa od ostalih tada sam proglašena najboljom igračicom Evropskog prvenstava, uvrštena u najbolju petorku i bila najbolji strijelac i skakač prvenstva.
Koliko ti je važno obrazovanje, budući da su sportisti u BiH u nezavidnom položaju, pa se nerijetko bore za svoju egzistenciju nakon aktivnog bavljenja sportom. Znamo da si jako mlada i da je okončanje tvoje sportske karijere daleko, razmišljaš li uopšte o ovoj tematici?
U BiH sportisti prave veliku grešku, jer misle da mogu živjeti od stare slave, međutim naravno njihovi rezultati se nikada ne mogu zaboraviti, ali sport traje jedan dio našeg života, ali treba život nastaviti i poslije sporta.
Tvoja majka je jedno od najvećih imena ženske bh.košarke svih vremena. Nosiš li tu činjenicu kao teret ili pak kao ponos? Da li je ona tvoj uzor ili su to neki drugi ljudi?
Za mene je to bio veliki pritisak pogotovo kad mi je ona postala trenerica i kada sam se morala navići da je ne gledam na terenu kao majku, međutim veoma brzo smo na terenu uspostavile vezu kao igračica i trenerica. Nikada mi to poslije nije predstavljalo veliki problem sada sam ponosna na to jer mogu reći da mi je majka bila uspješna košarkašica, a da ja slijedim njene stope. Ona je moj najveći uzor kako u životu, tako i u košarci. Ali postoje neke novije generacije u košarci kao što su Maya Moore, Elena Delle Donne….
Možeš li povući paralelu između života u Italiji i U BiH? Šta bi ponijela sa sobom iz BiH, a šta iz Italije kad se vratiš?
Iz Bosne i Hercegovine bih ponijela svoju porodicu i prijatelje i taj naš spontani način života. Dok bih iz Italije ponijela njihovu organizovanost sto se tiče sporta i gdje vas jednostavno cijene ako ste imalo uspješni u onome što radite. Naravno nigdje nije kao kod kuće i za mene se ništa ne može uporediti sa mojom domovinom BiH.
Kada i hoćeš li se vratiti u BiH?
Što se tiče povratka,nadam se da se on neće još dugo dogoditi jer sam tek na početku ostvarivanja svojih ciljeva, a još puno moram raditi da bih došla do svog glavnog cilja tj. da zaigram u WNBA. A po završetku karijere vidjet ćemo gdje će me moji putevi odvesti, prerano je o tome govoriti.
Kako definišeš uspjeh?
Uspjeh za mene predstavlja ostvarivanje vlastitih ciljeva i naravno što više ciljeva ostvariš to si uspješniji.
