Koliko vam se puta desilo da u nečijim riječima nađete spas i svrhu postojanja?
Koliko vam se puta desilo da u tuđim riječima nađete sve ono što niste znali da postoji u vama?
Koliko puta vam se desilo da se zaljubite u zvuk riječi dok suština djela govori drugačije?
Ako mi kažete “nikad” znaću da me lažete, i najopasniji i najprepredeniji igrači su su se saplitali ili padali na nečije riječi, gubili ili se tražili u njima.
Riječi su opasan protivnik ako nisu prave i iskrene. Sa riječima uvijek treba biti na oprezu, lako se izgovore, jos lakše pogrešno protumače a teško se povlače.
Riječi su alfa i omega. Sa njima se ulazi i sa njima se izlazi iz nečijeg života, zato pažljivo birajte riječi.
 
Tvoje riječi su bile moj život.
Tvoje su riječi bile tamnica za moju slobodu. U njima sam zatočen od danas do sutra živio, one su me oživljavale i ubijale, lomile mi i sastavljale kosti.
Tvoje su riječi bile tamnica mojoj slobodi u njima sam pronalazio ono što želim da čujem, njima sam se uspavljivao i zbog njih sam se budio.
Tvoje su riječi bile tamnica mojoj slobodi u njima sam pronašao utočište od straha, od napuštanja, od ostavljanja, od nevoljenja, od melanholije, od anksioznosti. Tvoje su riječi izliječile sve moje bipolarnosti.
Tvoje su riječi bile tamnica mojoj slobodi u njih sam se sam uselio, upleo, u njima našao sebe i pored sebe tebe, u njih sam samovoljno ušetao, bacio ključ i dao ti moju slobodu, jer mi koji smo predugo željni sigurnosti uvijek zaboravimo da je svaka nesigurnost bolja od sigurnosti tamnice, zatvora, samice, kaveza.
Tvoje su riječi bile tamnica za moju slobodu, a krila ne rastu nego atrofiraju u skučenim prostorima, morao sam da odletim od tebe da bih mogao da raširim ovaj beskraj od sebe jer sam na tvom ramenu ušuškan pričama i pokriven lažima predugo iluzije sanjao.
 
Zato ne dolazi mi više sa riječima bezvrijednim, dolazi mi sa postupcima vrijednim.
Ne širi ruke ka meni, sada kada ti je riječi nestalo jer u meni je sve od tvojih laži minirano i samo čeka da eksplodira.
Kažem ti ne širi ruke ka meni kao prema starom znancu, odavno se mi više ne znamo samo duše nam se još istinski iz života u život prepoznaju i jedna za drugu zakovano drže.
I zato ne širi ruke ka meni i molim te ne grli me probudićeš tugu u meni. Destrukcija tvoga dodira dezintegrisaće mene u paramparčad i kako ćes onda sa mnom razbijenim kad ne umiješ ni sa mnom cijelim.
Kažem ti ne grli me, urušiću se kao stara zgrada u tvoj zagrljaj, rasuće se snovi, čežnje, strahovi, ljubavi i strasti kao građevinski materijal mene.
Kažem ti ne grli me, pri bliskom kontaktu tijela sa tijelom utonuće ti moja duša u tvoje grudi jer je navikla da je to njena kuća pa ćeš me nositi ovako ranjenog u grudima kroz godine, vjekove i živote.
Kažem ti ne grli me jer ako me jednom zagrliš možda te nikad više neću pustiti.
Kažem ti ne grli me, mogu ti u rukama umrijeti, nosićeš moju smrt na svojim prstima, moj miris u svojim nozdrvama, osjećaćeš moje prisustvo u svemu što vidiš i dodirneš, biću ti kob do sudnjeg dana.
Kažem ti ne grli me, molim te, iskipiće na oči sva nadanja od kojih živim, ostaću sa dva klikera ugasle braon boje bez sjaja koji se pomalo gubio i gubio dok se nije skroz izgubio zbog naših grešnih prošlih života.
Kažem ti ne grli me dok mi dolaziš sa grijehovima iz prošlog života. Ostavi ih ispred vrata naše sutrašnjice da ih odnesu đubretari tvoje jučerašnjice. Ne, ne dolazi mi sa grijehovima iz prošlosti jer u meni odavno nema snage da okajavam tuđe greške ni sa svojima nisam načisto da li sam ih sebi oprostio. Ne, ne dolazi mi sa grehovima iz prošlosti jer združeni grijehovi tvoji i grijehovi moji stvoriće superoluju, jednu od onih gdje dva uragana zajedničkim silama udarnički ruše pred sobom sve, harajući od okeana do okeana od kontinenta do kontinenta ostavljajući pustoš za sobom.
Ne, ne dolazi mi sa grijehovima iz prošlog života, ne donosi mi pustoši i razaranja previše smo se puta sravnjivali i izgrađivali da bi još jednu razornu opsadu ove naše ljubavi mogli da podnesemo. Ja više snage za bitke nemam, zato ostavi grijehe svoje iz prošlih života i voli me u ovom, jer već u sljedećem neće biti vremena za nas, jer ljubav tada, glupo moje, neće postojati, biće samo riječ i ništa više.
Sve pojave će se sagledavati logički i racionalno, imaćemo čipove u glavi, hiperinteligencija nam neće ostaviti prostora za prazne hodove, besmislene razgovore, samotna tugovanja i čežnjiva lutanja. Nećemo imati sex tijelima jer će dodir biti precijenjen, nadraživaćemo moždane sinapse umovima povezanim na internet dok nam tijela trunu kilometrima jedna od drugih u nekim zamračenim sobama. Živjećemo u virtuelnoj realnosti, nećemo imati potrebe za dodirom, zagrljajem i utjehom jer svest ćemo samovoljno programirati da nas ništa ne vrijeđa i ne boli, djecu će nam donositi sa fabričkih traka bioinžinjeringom proizvedenu baš po našim uputstvima, majke neće čuti prvi plač djeteta niti će dijete čuti vrisak svoje majke dok ga u bolu i znoju rađa i konačno nećemo morati da lažemo djecu da su ih donijele rode jer će ih donositi dronovi pravo na naša vrata. I nećemo osjećati bol i nećemo osjećati tugu, bijes, čežnju, niti strast. Osjećaćemo samo ljubav ili bar ono što će se u osvitu novog vremena zvati ljubavlju i bićemo savršena mala utopija.
 
Zato, kažem ti, ovo je posljednji pokušaj da zajedno budemo jedno dok smo još ranjivi i slabi, dok dodiri još nešto znače a tijela znaju da se stapaju i uživaju. Dođi, dok još nije svanulo doba kad će ljubav zaista biti samo riječ i ništa više. 
Kralj nedođije

 

Komentari

Komentari

Nema više članaka