Osim toga, gledala sam igranu seriju “Unreal”, za koju je scenario pisala žena koja je nekada bila producentkinja takvih programa. Lijepo je dočarala na kako perfidne i umobolne načine produkcija manipuliše takmičarima, njihovim emocijama i odlukama, tako da poslije svega, nemam želudac.

Međutim, ima i drugih vrsta reality emisija u kojima se može sasvim lijepo uživati, naročito ako nisu domaće produkcije, pogotovo kad ste mentalno umorni ili bolesni od gripa, pa mozak sam traži nešto opuštajuće i glupo. Ponekad, mada rijetko, shvatiš da u tom glupom baš i nije sve glupo, ali o tome više kasnije.

ONO KAD…

Za sada, fokusirajmo se na kanale poput TLC i Investigation Discovery. Nedavno sam se našla u grupi žena koje dijele moje grešno zadovoljstvo gledanja reality emisija na TLC-u i shvatile smo da nemamo pojma kako se sve te emisije zovu. Sve ih zovemo “ono kad”… Ono kad isprobavaju vjenčanice, a one u prodavnici boli mozak; ono kad se oblače ko čume pa dođe stilista da ih sredi; ono kad im roditelji biraju muža… I tako dalje, i tako dalje… Lično, najviše volim ono kad kupuju kuće, jer mogu baš da se identifikujem i da navijam za kuću koju bih kupila na njihovom mjestu. To volim jer mi je sve jasno, potpuno razumijem ženu koja, iako su lokacija i cijena idealne, na užas svog muža ne želi kuću jer je dvorište malo.

E, ali neke druge emisije gledam jer spektakularno ne razumijem ništa. Tu spadaju sve emisije o kupovini vjenčanica. Nisam neki fan braka, ali čak i ako se nekad udam, to neće biti u vjenčanici jer mi, izgleda, fali neka kognitivna funkcija za razlikovanje svih tih bijelih ‘aljina. Ove što ih pazare u emisiji naširoko analiziraju, te da l’ će čipku ili saten, pa da li bi mogao malo duži šlep, te što je ovaj pojas ovakav, a ne onakav… Bog vas ne ubio, gde vi vidite te razlike? Meni je sve to bijelo, dugačko i neudobno. I to je sve što vidim.

Pa dobro, reći će neko, što gledaš, jadna, kad ništa ne vidiš? E! Zbog dinamike porodičnih odnosa i analize položaja žene u društvu. Mrtva sam ozbiljna. Sve te buduće nevjeste dovode sa sobom u salon vjenčanica cijelu svitu. I tu se sve lijepo vidi: ako otac plaća vjenčanicu, zabole ga tačno da li se njegovoj kćerki sviđa haljina i kako se osjeća u njoj. Ćale ima dva kriterijuma: ili mora njemu da se sviđa, ili mora da košta onoliko koliko je on odredio. Kraj priče.

REALITY FEMINIZAM

Ima i gore od toga. Najgore su dominantne majke. Uvijek me prolazi jeza, jer čak i kad mlada sama plaća haljinu, ako je mamica dominantna, njena je zadnja. I onda gledaš kako se ta mlada, koja bi trebalo da je u centru pažnje, pred tvojim očima pretvara u potlačeno, pokorno dijete i pripadne ti muka. Gledanje ovakvih emisija potvrdilo mi je još jednom nešto što sam odavno znala o patrijarhatu: velika većina žena nije samostalna u odlučivanju, dresirane su od malih nogu da za sve treba prvo da dobiju odobrenje, pa tek onda da donesu odluku. Ja bih išla sama po vjenčanicu, ali ja sam luda feministkinja, tako da me niko ništa ne pita.

S druge strane, ima reality emisija koje, iako su kič i plitke, izuzetno cijenim. Iznenadićete se, ali tu mislim na one u kojima stilisti rade na estetskom preobražaju učesnica. Trenutno mi je omiljena “Run, Lust, Love”. Za to se obično prijavljuju žene sa previše šminke, ekstremnog stila odijevanja (mreže, bodlje, lanci, zelena kosa). Onda ih dohvati stilistkinja Trejsi i prvo ih natera da skinu svu odjeću i šminku i obuku se u jednostavan bijeli ogrtač. Tu mi opet proradi feminizam: ne biste vjerovali koliko žena plače što moraju pred kamere bez šminke, koliko ih je koje izađu takve pred kameru i izgovore: “Ovo nisam ja.” To nam govori dvije stvari.

Prvo, da je na ženama toliki pritisak da moraju da budu našminkane, napucane i sređene, da plaču kad skinu šminku. Drugo, da smo sve toliko nesigurne, da se maskiramo puderom i slojevima odjeće kako bi se iza njih sakrile, da slučajno neko ne vidi kakve smo stvarno. A stvarno smo zapravo sasvim OK, samo nam je nametnuto da moramo da se “popravljamo” šminkom i odjećom. Elem, Trejsi ima odličan pristup, zasnovan na principu “manje je više”: skidaj šminku, svlači bodlje, ajde sad da vidiš koliko si lijepa sa diskretnim ružem i da vidiš kako se ništa strašno neće desiti ako prestaneš da se kriješ iza drečave odjeće i bodlji. Jednu ženu je čak ubjeđivala da nije dužna da izbacuje sise kako bi bila privlačna muškarcima.

PERVERZNA ZADOVOLJSTVA

TLC je za gledanje popodne, kad dođem s posla mrtva umorna. Investigation Discovery (ID) je za uveče, ako ste, kao ja, ljubitelji horor i krimi žanra, a baš sad vas mrzi da piraterišete nešto pred spavanje. Ili ste, kao ja, odgledali sve ikada snimljeno. Jedino što na TLC-u volim da gledam uveče je “Čudovišta u meni”, jer je reality koji je najbliži hororima kakve volim. Klinac trenira bejzbol, padne na treningu i malo odere koljeno. Budi se sa vrtoglavicom, uskoro pada u komu, a koljeno mu otiče ko nenormalno. Antibiotici ne djeluju. Doktor Haus, ali iz stvarnog života. Neću da vam kvarim ako ste se namjerili da gledate, reću ću samo da je preživio.

Foto: animalplanet.com

Uglavnom, dok za gledanje TLC-a još i imam kakvo-takvo društveno angažovano opravdanje, gledanje ID-a mi je čisto lično, perverzno zadovoljstvo. U principu, sve emisije se svode na isto; ima leš, ima policija, deder ganjaj ko je ubica, začinjeno izjavama porodice žrtve (kad sam u PMS-u, plačem kad oni plaču). Ali, sve je to tematski podijeljeno. Ako su se ubica i žrtva upoznali na netu, serijal se zove “Smrtonosna mreža”. Ako je leš nađen u močvari, emisija je, kako drugačije, “Ubistva u močvari”.

Na ID sam se navukla neposredno pred svoj prvi (i za sad jedini) odlazak u Ameriku, gdje je trebalo da budem smještena u kući ljudi koje ne poznajem u malenom gradu na Srednjem Zapadu. ID mi je odvrnuo neurozu na najjače: kad to gledaš, misliš da se u Americi rokaju samo po tim malim gradovima, i što je najgore, shvatiš da ljudi stvarno ubijaju druge ljude iz čista mira, bez motiva. Bukvalno, probudi se lik jednog jutra, lud ko mjesec, istripuje kako mora da postane slavan, pa počne da gepekuje nasumično odabrane ljude i da ih sjecka u podrumu. Malo je falilo da otkažem put, prelomilo je to što sam ukucala u Gugl „cedarburg murder“ (Siderburg je gradić u koji sam išla) i videla da je stopa kriminala blizu nuli, te da se u posljednjih 100 godina desilo jedno ubistvo polovinom osamdesetih, a i to je bila neka komšijska svađa. ID ih ne bi uzeo ni u razmatranje, mada ima emisija “Zlo iz komšiluka”.

I tako, gledam ja ta sranja svaki put kad nemam druga posla (ili imam, ali me mrzi), a onda me iznenada spopadne prosvjetljenje: to su prava ubistva, prave žrtve, porodice koje su ostale bez najbližih, ubice koje su se izvukle, monstrumi koji su godinama mučili žrtve… A ovi od toga prave cjelovečernju zabavu za kretene poput mene. Od tuđe muke i tragedije prave zabavu. Gledam majke ubijenih kako plaču, sestre koje čitaju posljednje poruke koje su dobile, kćerke koje pričaju sve najljepše o nedužno stradalim očevima, kao da bi ubistvo bilo manji grijeh da im je otac bio lošiji čovjek… Pa čak i one mučenice na TLC-u koje stilisti oblače, odabrane su da bi se mi smijali kakve su prije nego što ih srede.

I tako shvatim da ne vrijedi, koliko god se trudila da ih opravdam, kakvi god da su, reality programi su odvratni i, kako god okreneš, manipulišu i eksploatišu tuđu muku i nesreću.

Izvor: Lola magazin

Komentari

Komentari

Jeste li probali novu aplikaciju "Radio Kameleon" ? Download na Google Play!