Na šalteru jednog suda radi gospođa od oko pedesetak godina. Prijatnog izgleda, umjereno našminkana, pristojno odjevena. Ispred mene je nekoliko ljudi, svi smo došli zbog iste potvrde. Posmatram je čekajući da dodjem na red. Svima daje ista uputstva, praktično iste rečenice izgovara.

Ono sto fascinira je njena ljubaznost. Svakome ko dođe na red se obraća sa poštovanjem i pažnjom, kao da joj je ta osoba došla u dom, a ona se kao gostoprimljiva domaćica trudi da kratki boravak učini što prijatnijim. Osmjehuje se cijelim licem, najviše očima. Nije to uvježbani, profesionalni osmijeh i ljudi to prepoznaju. Iskrena toplina i uvažavanje automatski izazivaju osmijehe sa druge strane šaltera, namrgođena lica se razvedravaju, ljudi joj se po nekoliko puta zahvaljuju, iznenađeni i zatečeni.

Ima ljudi koje pamtimo po blagosti, po miru koji su izazvali u nama, po osjećaju dostojanstva koji imamo u njihovom prisustvu.
Po osmijehu, po sjaju u očima, po toplini kojom nas ugriju.

Da li se sa tim darom čovjek  rodi ili radi na sebi, na svom unutrašnjem miru kao preduslovu za takav spokoj kojim zrači i osvaja?

Da li je to blagoslov i za njega i osjeća li koliko je različit?

Jesmo li svjesni uopšte kad svojim osmijehom uljepšamo nekom dan?

I obrnuto: da li imamo prava da drugima skidamo osmijeh sa lica?

 

 

Autorica: “Za Moju Dušu”

Komentari

Komentari

Nema više članaka