Ne mogu da odredim trenutak u kome je “to” preraslo u stanje pjevljivo zvano depresija. Negdje između odvajanja od grada u kom je svaki ćošak bio moj i dolaska u beogradska bespuća. Negdje između bezvezne veze, prećutane zaljubljenosti, otrcanih prijateljstava i moje sklonosti da budem najbolja u svemu, sputane po prvi put u životu”, priča M. U., djevojka koja se od 21 godine borila sa depresijom.

– Samo je odjednom bila tu – tiha, a onda nasilna. Kada me nije lomila, kada nisam zamišljala metak koji za sobom ostavlja krhotine moje lobanje, gotovo sam se divila tom snolikom stanju, umješnom u tome da proguta moje vrijeme, reflekse i potrebe. Povremeni napadi panike i izlivi suza kvarili su inače potpuno neometanu prazninu. Živjela sam na dijeti “čaj i cigarete”. Zaboravila sam kako da zaspim – započinje ova mlada žena svoju životnu ispovest za “Blic” u želji da svima predstavi pravo lice depresije.

– Ispadanje sa budžeta na fakultetu nije me ni dotaklo. Lutala sam taj dan gradom, lelujava i nikuda upućena.  Ne sjećam se kako sam došla do stana. Moji su bili tu, osjetili su da polako odustajem od života. Brat je povratio od straha kada me je vidio. Poderali su grlo ubjeđujući me da me vole, da ne brinem ni oko čega.

Naredne dvije godine pamtim po bjelini zida u mojoj sobi. Zureći u njega, skupljala sam snagu da lažem i po 20 sati gledam serije. Zašto da uopšte izađem napolje, kada ću tamo samo bezobrazno zauzimati dvije stope na trotoaru i svojim prisustvom kvariti dan prolaznicima?

Spominjala sam odlazak kod psihijatra, ali nikada nisam otišla. Voljela sam da pijem sama, rijetke trenutke tuge koje mi je vino donosilo. Sa 23 godine nisam smatrala da mi na svijetu nije mjesto. Samoubistvo, ipak, nije dolazilo u obzir. Moje pravoslavno vaspitanje imalo je isuviše duboke korijene, a i znala sam da ako oduzmem svoj, obesmisliću život svojih roditelja. Ali sam zato maštala o saobraćajki, o zemljotresu u kom ću biti jedina ljudska i materijalna šteta.

Danas mislim da je to ključno – da isključiš opciju da se ubiješ. Ako ništa nemaš od smrti, ostaje ti život, a on nađe način da se živi. Uključi se opcija za preživljavanje i u jednom ti trenu postane muka od svega, pa čak i od toga da se osjećaš loše.

Na netu (jedinom prijatelju) pročitala sam sljedeće: “Ne razumijem ljude koji počine samoubistvo. Ako ti toliko ni do koga nije stalo, šta te sprečava da odeš bilo gdje?”. Nisam imala para da odem, a jesam drage ljude. Moja jedina opcija bila je da “ovdje” pretvorim u “bilo gdje”. Onda sam, korak po korak, počela da sebe tjeram da radim stvari koje nisam željela (nekada je to bilo tuširanje).  Napravila sam dnevnu listu sitnih poslova – operi sudove, popij dva litra vode, pročitaj molitvu – i izvršene zadatke bojila u plavo, propale u crvenu. Nikada kolona nije skroz poplavila, ali mala zadovoljstva zbog ponovljenih uspjeha polako su počela da prodiru u mene.

Počela sam da igram jednu igru – šta god da me neko pita, odgovorim sa “da”. Satima sam povraćala prije izlaska iz kuće i do posljednjeg trena se molila da druga osoba sve otkaže. Kada se to ne bi desilo, završila bih u pozorištu. Na kafi. Na uranku. Jednom i na rođendanu kod dečka koga jedva poznajem. Sve sam bilježila u kalendar – kad, kada, sa kim. Kalendar lijepih događaja. Neki mjeseci i nisu bili loši. Počela sam želim da postanu sve bolji.

Onda bih ponovo autodestrukciju pojačala do kraja. Rugala se sama sebi što sam pomislila da mogu da budem “normalna”. Gasila se, kopnila. Pa se opet dizala.

U dvjema stvarima našla sam oslobođenje – kada sam mojima priznala svaku svoju laž, i prestala da za svoj uzaludni život krivim druge ljude.

Odluka koja je promijenila život

Shvatila sam da me svako planiranje budućnosti baca u očaj – i dalje sam vjerovala da sam previše ništavna da bih bila imala dečka, dijete, karijeru, ciljeve. Odlučila sam da se svakog dana koncentrišem na nešto drugo. Na ispit, novu muziku ili film. Zavoljela sam njemačku kinematografiju. Ogrnula se u čaršaf i satima igrala uz Florens. Jedva sam se natjerala da odem na fakultet, ali profesor mi je na kraju ispita rekao da znam više od njega.

U knjigama i blogovima tragala sam za svojom dijagnozom i terapijom. Nemam pojma da li sam pogodila šta sve sa mnom nije bilo u redu, ali bilo je lijepo vjerovati da jesam. Svakih nekoliko dana tražila sam poruku koju sam kao mantru ponavljala dok njena suština ne izblijedi.

“Za život kakav želim ne postoje prečice”.

“Ono što nemam, nije ono što sam izgubila, već ono što mi nije dato”.

“Šta ako padnem? O, drago moje, a šta ako poletiš?”

“Ti si duh koji vozi kostur u kaputu od mesa. Čega ti imaš da se plašiš?”.

“Iskustvo je najbrutalniji učitelj. Ali naučiš, o moj Bože, naučiš!”.

Dan po dan, sedmica po sedmica, meni je nekako bilo bolje. Postala sam funkcionalna, a u blizini svoje porodice, čak i sretna. Ni jednog trena nisam kovala velike planove, pustila sam Boga. Velike stvari su ipak došle u trenutku kada sam za njih bila spremna. Sada se pitam da li bih ih propustila da me moja bolest nije toliko promijenila. A ne mogu ni da mislim o tome. Nadam se samo da se nikada više neće vratiti”, završava svoju priču M. U.

Izvor: Blic

Komentari

Komentari

Nema više članaka