Ne znam da li sam jedini, ali kad upoznate nekoga novog, i kad se, nekako, u priči pokrenu teme bivših malih, srednjih i velikih ljubavi, ako neko krene da priča kako je bivši ljubavni saputnik i sapatnik SJAJAN JEDAN ČOVJEK, DIVAN PRIJE SVEGA, i kako su se, eto, razišli, ali tu i dalje vlada jedna velika ljubav i poštovanje, meni se odmah upali lampica u glavi koja krene da viče ALERT, ALERT, ABORT MISSION.

Mislim, ja tu uvijek prvo krenem od sebe, i nekako mogu da povjerujem da su bivše ljubavi, eto, sjajni ljudi, ali nekako ne mogu da progutam sav taj entuzijazam i ushićenje dok se o njima priča, jer odmah mislim da tu postoji gomila neriješenih stvari, i da neko čeka samo jedan poziv na kafu i nada se pomirenju kao Srbija ulasku u EU, a svi znamo da se to nikad, ali nikad neće desiti.

Ja sam se sa svim svojim bivšim ljubavima razišao kako sam se razišao, nije ni bitno čijom krivicom, ali ni sa jednom nemam niti kakav kontakt niti neki odnos, jer ona rečenica MOŽEMO DA OSTANEMO PRIJATELJI mi podigne svaku dlaku od ovo malo muke što imam na glavi. Mislim, to je kao da odvedete psa kod veterinara, i on vam kaže – Pas je uginuo, ali možete da ga ponesete kući, ako hoćete. PA KOJI ĆE MI MOJ. Da sam u startu htio da se družim sa tim nekim, onda se ne bi zabavljali, znam da partneri eventualno postanu i prijatelji u vezi, ali su prije svega – ljubavnici i partneri, i što se mene tiče, tako je Priroda udesila da bude.

I sva ta priča o nekom opraštanju, i kako, eto, sad nekome žele svu sreću ovoga svijeta i kako su srećni što je neko sada srećan mi i ne pije vodu, al’ ič. Pa navijači Zvezde još nisu oprostili Stojkoviću što sad brani za Partizan, i otvoreno priželjkuju da mu na svakoj utakmici protivnička ekipa tako napuni koficu da ne zna gdje mu je dupe, a gdje glava, a kamoli da sad želimo svu sreću ovoga svijeta nekome sa kime smo dijelili krevet, želje, prošlost i željeli da dijelimo i budućnost, a ko je riješio da potraži nešto bolje i sreću na drugoj strani. Isto kao što i ne vjerujem da je neko od mojih bivših presrećan ako sam ja, kojim slučajem sada srećan sa nekim novim.

Mislim, to nam je nekako u prirodi, ovoj našoj šugavoj ljudskoj. Sujeta ne može da ne nadvlada u nekom slučaju, i da ne priželjkuješ da je djevojka koja ti je stalno držala predavanje da podigneš dasku dok šoraš sada završila sa nekim balvanom koji ne može ni da pogodi wc šolju. Ona priča – Ako me ostaviš, ostavi me zbog nekog boljeg od mene, je isto gomila govana, jer, kažem, svi mi, priznali to ili ne, priželjkujemo da ne samo da su bivši prešli sa konja na magarca, nego da su prešli sa konja na to priželjkuju da je neko magarac, a da nekad, sa uzdahom, se sete nas i kako mi zapravo uopšte nismo bili tako loši, u poređenju sa OVIM koji je sad pored njih.

Da se razumijemo, nije sada da ja priželjkujem nekome sve najgore, nego kažem da ta priča o priželjkivanju sve sreće ovoga svijeta nekome ko nas je ostavio baš ne pije vodu, i da svako ko ima dvije čuke u glavi mož’ da provali da tu nisu čista posla.

Da se ja pitam, bivše kao bivše ne bi trebalo ni pominjati, ni u kakvom kontekstu, nego ih ostaviti u prošlosti, gdje im je i mjesto. Isto tako, i kad čuješ da neko o tebi priča isto to, SVE NAJBOLJE, a znaš kakva vam je veza bila i da se streseš kad ideš ulicom i odjednom se sjetiš iste, ne moš da ne pomisliš da je neko ili odlijepio načisto, ili da laže kao Vučić, samo lošije.

Možda vama sad ovo zvuči grubo, ili kao uprošćavanje nekih stvari, ali generalno, ja mislim da te stvari i jesu proste, i da ako se tako posmatraju, nema nekog velikog mjesta nekoj dilemi.

Bivši su bivši, i svi smo mi nečiji bivši, i činjenica je, da su bili dobri, ili da smo bili dobri, bili bi sadašnji i još uvijek tu, a ne bi nas neko pominjao na kafi u dobrom kontekstu, pa da počneš da štucaš dok spremaš doručak, iz čista mira. U ljudskoj je prirodi da želimo samo ono najbolje za sebe, a ne za drugog, i ako smo stvarno imali to nešto najbolje pored sebe, ne bi bili srećni što je to sad pored nekog drugog, a mi smo, eto, jako srećni što je to tako.

Mislim, stvarno. O pokojnicima sve najbolje, a o bivšima – ništa.

Piše: Nemanja Cvijetić (Lola magazin)

Komentari

Komentari

Nema više članaka