Zbog svakodnevne rutine često zaboravljamo da je život – pustolovina. Ma šta da se dogodi, ako vam se to danas i čini lošim, sutra će biti bolje, život ide dalje. Svi smo stvoreni kreativnima da možemo iznaći nove načine i rješenja, kad god je potrebno. Vjerujući da život voli one koji ga žive, usudila sam se učiniti mnogo toga, ponekad drhteći, ali ipak se usuđujući. Nikad u životu nisam se dosađivala.

Tako je govorila Maya Angelou (1928. – 2014.), legendarna američka književnica, pjesnikinja i aktivistkinja za ljudska prava, koja je u svojih 86 godina radila i kao kondukterka u tramvaju, konobarica, kuharica, pjevačica, plesačica, kantautorica, glumica, redateljica, novinarka, historičarka, učiteljica… Njena ostavština su stihovi, riječi i djela koja su inspirisala stotine hiljda ljudi, to nastavljaju činiti i danas, a činit će i u godinama koje dolaze…

Saradnja s američkim predsjednicima

Maya Angelou jedna je od najosebujnijih ličnosti afroameričkog pokreta za slobodu i jednakost. Prijateljevala je s njegovim predvodnicima Martinom Lutherom Kingom, Malcomom X i Rosom Parks, a bila je „kao kod kuće“ i u Bijeloj kući. Sarađivala je s nizom američkih predsjednika, od Geralda Forda i Jimmyja Cartera do Billa Clintona i Baracka Obame.

S potonjom dvojicom bila je toliko bliska da je posebno za Clintonovu inauguraciju 1993. godine napisala čuvenu pjesmu On The Pulse of Morning (prevodi se kao S bilom jutra ili Osluškujući jutro) i družila se s njegovom suprugom Hillary, baš kao i s porodicom Baracka Obame. On je jednom prilikom izjavio da je njegova sestra Maya Soetoro-Ng dobila ime po slavnoj pjesnikinji, koju je nazvao „jednim od najsjajnijih svjetala našega vremena“.

Čarobnica riječi

Maya Angelou bila je na glasu kao osoba toliko snažne harizme da nikoga nije ostavljala ravnodušnim, od inače uštogljenih političara do „običnih“ ljudi koji su obožavali njezinu neustrašivost u rušenju tabua o rasnim i spolnim pitanjima. Mnogi su bili impresionirani njenom izrazito visokom, dotjeranom pojavom i dubokim glasom.

Moja misija nije puko preživljavanje, nego stalno ustrajanje u napretku, i to sa strašću, saosjećanjem, humorom i stilom“, tako je opisivala sebe.

Nazivali su je čarobnicom riječi jer je znala ljude dirnuti u srce. A te su riječi potekle iz – višegodišnje šutnje.

Rođena je kao Marguerite Ann John­son, 4. aprila 1928. u St. Louisu. Kad joj je bilo tri, a njezinom bratu Baileyju pet godina, njihovi su se roditelji razveli i prepustili djecu brizi bake i strica u gradiću Stampsu u Arkansasu. U svojim zapisima Maya ih se prisjeća s ljubavlju i zahvalnošću, pretpostavljajući da bi s njima provela relativno normalno djetinjstvo, čak i u rasno podijeljenom društvu, da u sedmoj godini nije doživjela tešku traumu.

Pet godina šutnje – nakon silovanja

Kad je posjetila majku u St. Louisu, muškarac koji je živio s njezinom majkom silovao je Mayu. Povjerila se bratu koji je rekao rođacima što se dogodilo, a oni su nasmrt pretukli zlostavljača. Djevojčica se vratila baki u Arkansas te idućih pet godina provela u šutnji.

Svojom dječjom logikom zaključila sam da ga je ubio moj glas pa sam prestala govoriti. Samo sam s bratom razgovarala, smatrajući da njemu to ne može nauditi zato što smo se jako voljeli. Uvijek me podržavao i ohrabrivao dok su me drugi nazivali neznalicom. Govorio mi je da sam vrlo inteligentna i da se trebam pouzdati u sebe. Bio je u pravu!“, prisjetila se Maya u svojim memoarima, ističući da ju je nijemost potaknula da na drugačiji način gleda na vrijednost riječi. Spas je pronašla u biblioteci.

Majka sa 16

„U segregaciji američkoga juga, kada su mi se mnoga vrata zatvarala bez objašnjenja, u biblioteku sam ulazila s radošću jer knjige kao da su me pozivale: ‘Evo nas, čitaj nas!’ U mnogočemu me segregacija oblikovala, a edukacija oslobodila. Knjige su mi pomogle da uvidim kako nisam sama, te da nisam drugačija od drugih ljudi koji, bilo da su u Mississippiju ili Tokiju, čeznu, plaču, raduju se… Počela sam pisati dnevnik, pjesme, eseje, i s vremenom je pisanje toliko postalo dijelom moga života kao hrana ili slušanje muzike“, navodi Maya u memoarima, u kojima je otkrila da je život nije mazio ni u tinejdžerskoj dobi.

U 13. godini morala se vratiti majci s kojom je dotad samo povremeno kontaktirala. Pokušala je boraviti kod oca, ali nije išlo. Sa 14 godina odustala je od školovanja, no nakon nekog vremena ipak se vratila u srednju školu i maturirala, ali je u međuvremenu slučajno zatrudnjela u kratkotrajnoj vezi koja nije obećavala zajedničku budućnost. Kad je kao šesnaestogodišnjakinja postala samohrana majka sinčića Guyja, najveću podršku pružila joj je upravo njena majka Vivian Baxter.

Izvor: sensaklub.hr

Komentari

Komentari

Nema više članaka