Nastupio je taj period godine kada vlada pretpraznična euforija, vrijeme je kupovanja i darivanja. U svom tom prednovogodišnjem ludilu sigurno vam ne pada na pamet da kupite nešto vaspitačici vašeg četvorogodišnjeg djeteta, zar ne?
Pogrešno. Svakako da treba da joj kupite najblesaviji i najljepši poklon, jer baš zbog toga se drastično povećavaju šanse da se vaše netalentovano zlato sa dvije lijeve noge nađe u glavnoj ulozi u novogodišnjoj predstavi.
To dodvoravanje je obostrano. Roditelji se ulizuju učiteljici da bi njihovo dijete bilo najmaženije, najpaženije, najhvaljenije i uvijek u centru pažnje.
Učiteljica se vodi prostom matematikom. Aha, majka ovog djeteta radi u Upravi prihoda, treba mi čovjek tamo. Tata će da donira nešto, i on ima mnogo veza, trebaće mi, neka mi se nađe. Sve što treba da radim je da glumim kako je njihovo dijete super talentovano i da ga guram ispred svih ostalih. Ih, i nije neka teška stvar.
„Evo jedna krema da osvježi učiteljicu. Nije da vam treba, pa vi ste tako mladi i lijepi. Znači, takvu učiteljicu niko nema, naša Tea ne prestaje da priča o vama, toliko vas voli,“ a sve to izrečeno uz najizvještačeniji uvježbani osmijeh koji možete da zamislite.
A Teu i nije baš mnogo briga za učiteljicu. Djecu u tim godinama interesuju samo drugari, igračke i igranje.
Ali, roditelji su ti koji vrše pritisak na njih od malih nogu, da bi dijete stavili u centar pažnje. Njihovo dijete ne može ni slučajno da bude obično, prosječno djetence. Ne, ono mora da bude najpametnije, najljepše, najskuplje obučeno, najzanimljivije od svih!
Učiteljica govori koje radne sveske roditelji mogu da kupe za sljedeću godinu, ukoliko žele da se malo bolje pripreme prije nego što krenu u predškolsko.
„Mi smo već jednom prešli radnu svesku“, revnosno na sastanku izjavljuje jedna od majki-ulizica. Tišina u maloj učionici. I šta sad?
Čestitke, aplauzi, spomenik da podignemo u vašu čast? Da vam damo medalju zato što ne puštate djecu da budu djeca i već sa 4 godine počinjete da im uskraćujete spokoj i djetinjstvo?
Izgledate tako očajno u trci za samoisticanjem. Najtužnije je što ovakve niske pokušaje da se pokažete i dokažete pred drugima, vi poistovećujete sa ljubavlju i brigom za dijete. Ne radite vi to zbog djeteta. Radite to isključivo zbog sebe, što je smešno i tužno istovremeno.
Vi ste ona nepodnošljiva grupa koja toliko očajno želi sebe da predstavi kao super-roditelje. Prvi na svim radionicama, prvi sa radnim sveskama, prvi sa poklonima za učiteljice, prvi sa idejama, prvi koji izjavljuju da je suma od 20 KM za slikanje za godišnjak sasvim opravdana.
Djeca se u obdaništu slikaju za godišnjak? Auuu, kuda ide ova zemlja, ostade li u njoj neko pametan?
Ne dao bog da im neko protivreči, da im se suprotstavi. Pogledaće vas tako nakrivo, tako pakosno i ljuto, kao da ste najgori roditelj koji je ikada hodao zemljom.
Kao da ne zaslužujete da budete roditelj, kao da vam nije stalo do sreće sopstvenog djeteta. Uopšte, kako možete da se mjerite sa ovim super brižnim, super posvećenim, super uvlakačkim roditeljima koji učiteljicu uporno zovu na after work zabave svakog petka?
I komuniciraju preko Fejsbuka. I „lajkuju“ joj fotke. Ko je tebi kriv što se ne družiš toliko sa učiteljicom, ne zatrpavaš je poklonima, ne činiš joj usluge, pa će tvoje dijete, iako je jedno od najtalentovanijih u grupi, uvijek ostati u sjenci onih sa dvije lijeve noge, koji ni svoje ime ne znaju pravilno da izgovore.
Za kraj, ovo nije ništa novo, ni neobično, barem ne za naše prostore. Uvijek je bilo roditelja koji su se dodvoravali profesorima, koji su donirali novac da se okreči škola, koji su kupovali televizore, koji su sponzori nekog događaja, sve sa ciljem da njihov mali ljenjivac bude odličan. Takvih je bilo i biće ih.
Samo što se sa cirkusom nikada nije počinjalo ovako rano i nikada nije bilo toliko mnogo izraženo kao u današnje vrijeme.
Izvor: crnobelo.rs
