Djeca su po prirodi veoma osjećajna, ali i poznata po svojoj iskrenosti. Dijete i vaga – ne lažu, tako kažu naši stari. Zato mi uopšte nije bilo čudno kada mi je sin iz škole došao tužan zbog svađe sa najboljim drugarom.
Naime, njegov najbolji drugar mu je rekao kako njegovi roditelji nemaju para da mu kupe ljepši i skuplji mobilni telefon.
Tačno je, nemamo para da ti kupimo skuplji mobilni telefon, rekoh mu. Zapravo, mobilni telefon treba da bude nužnost, nešto za hitne slučajeve, a ne stvar prestiža.
Posebno ne za desetogodišnju djecu, od kojih polovina njih, da izvinete, ne zna pošteno ni zadnjicu da obriše.
Tačno je da nemam para za skuplji mobilni telefon, ali ću ti reći još nešto što je tačno – to dijete ti nije najbolji drugar. Nije ti nikakav drugar kada se usudio da ti se tako obraća.
Samo sam mu to rekla. Nije mi bilo do držanja predavanja o tome kako dječak nije kriv ni za šta, kako mora da su mu takve riječi usadili neki veći i zreliji umovi od njegovog.
Ne može desetogodišnjoj djeci samo od sebe da dođe to ko kakav mobilni nosi, osim ako ih neko tome nije naučio ili nije komentarisao kod kuće.
Nemam ništa protiv toga ko koliko ima ili ko kako i koliko (se) nosi. Imam protiv kada se to radi otvoreno, čak i zlobno, nadmeno i arogantno, da bi se pokazala nečija vrijednost, a da bi se marginalizovala druga djeca.
Da, nismo svi isti, jasno je to kao dan. Zato je mnogo smiješno kada neki roditelji, posebno oni koji najviše forsiraju materijalne stvari kod djece, počnu da glume moralnu korektnost, da se ne bi osjetile klasne razlike.
Da djeci ne bi bilo neprijatno. Bila sam dio sramnog roditeljskog sastanka gdje je zagriženi roditelj ukazivao na potrebu da sva djeca imaju identičan školski pribor, da se neko ne bi osjećao ugroženo od drugih. Dakle, iste sveske i olovke će da izbrišu razliku među djecom.
To neće da učine skupe patike, mobilni telefoni, jakne poznatih brendova. Možemo da se pravimo slijepi i da kažemo da to ne razdvaja djecu i komentari kao onaj gore upućen mom sinu, ali iste gumice će učiniti da se svi osjećaju kao dio jednog istog svijeta.
Iskreno, smučili su mi se dječiji rođendani. Jedva čekam trenutak kada će moja djeca odrasti i sami izabrati svoje društvo, slično sebi, skromno i bez glumljenja i licemerja koje mi se gadi.
Zato što su još uvijek previše mali da bi shvatili surovost svijeta u kojem žive, iako neke od njih već uče kako da se ponašaju prema drugoj djeci – kao da su vrijedniji, bolji i da ih gledaju s visine, ponižavajući ih.
Nije lijepo reći da mrziš dječije rođendane, ali ja počinjem da se gušim. Ne od djece, već od želje njihovih roditelja da se pokažu i dokažu pred svijetom, pa se od običnog dječijeg rođendana pravi spektakl.
Mi ćemo Anabeli slaviti u zoološkom vrtu, mi ćemo Mateji iznajmiti cijelu igraonicu, mi vodimo cijelo odeljenje na paint ball…hajde sad ti objasni svom djetetu zašto ne možeš da mu napraviš takav rođendan.
Zašto njegove krem bananice nisu bile dočekane sa takvim entuzijazmom kao trospratna kartonska torta napunjena slatkišima.
Pa zašto ti nije došao klovn na rođendan, pa zašto ti nisu bili Maša i Medved na rođendanu…ala si prosta, imala si samo jednu tortu, bezveze ti je bio rođendan.
I to uporno poređenje sa drugom djecom… zašto im to radite? Ti si imala najljepši rođendan, kakvi su baloni bili kod tebe, da nije bilo ljepše kod Kristine, kako da ne?
Nije vam rođendan arena za takmičenje i dokazivanje ko koliko ima i koliko je potrošio na djecu. Misliš da je sva ljubav u toj kupovini i pokazivanju pred drugima.
Pa roditelji, nema potrebe za glumom i svim tim licemjerjem o jednakosti. Nismo jednaki. Niti su nam djeca jednaka. Vi ste se dobro pobrinuli da se svi osjećamo nejednako.
Izvor: crnobelo.rs
