Stalno slušamo kako su mladi danas ovakvi ili onakvi. Stavljeni su „na tapet“ i imam osjećaj da se uvijek ističu prvo njihove mane, a tek nakon toga kvaliteti koje imaju.

Ali, ono što svi zaboravljamo je da ta omladina ima roditelje koji su odgovorni za njihovo odrastanje i vaspitanje. Ili bi bilo bolje da kažem da nema roditelje, odnosno – fizički su prisutni, ali psihički su ko zna gdje.

Ako mislite da vas sjedenje kući sa djecom po cijeli dan čini boljim roditeljem od onih koji idu na posao, varate se. Ništa ne znači djetetu što je cijeli dan zalijepljeno za vas u dnevnoj sobi, dok vi željno upijate sve turske sapunice na televiziji i ne obraćate pažnju na njega ni za živu glavu.

Ono želi razgovor, pažnju i kvalitetno provedeno vrieme sa roditeljima. Možete da provedete i 24 sata sa njim u istoj prostoriji i da nikako ne utičete suštinski na njegov razvoj, a možda to bude 2-3 sata poslije posla, ali kvantitet i kvalitet su neuporedive kategorije.

Djeca su ogledalo svojih roditelja, ali se njihovi roditelji očigledno dugo nisu pogledali u ogledalo.

Kada odem u kino ili u pozorište, nevaspitano ponašanje obično očekujem od tinejdžera. Oni gunđaju, gađaju se nekim papirima ili kokicama. Blebeću na telefon, stalno se kikoću, iako ništa nije smiješno, ali dobro. To je takvo doba, takva je mladost, ni mi nismo bili ništa bolji, da se ne lažemo.

Ako ih kulturno zamoliš da se smire, obično prekinu, uz malo plaženja jezikom. Onda ti čak postanu simpatični, pa se i ti smijeješ sa njima. Mladost –  ludost.

Ali, posljednji odlazak u pozorište mi je „prisjeo“. Ovoga puta tinejdžeri nisu bili ti koji su narušavali mir i uživanje u predstavi, nego njihovi roditelji. Tri gospođe koje su zašle u petu deceniju života.

Sređene, dotjerane, intelektualke tobože. Ali, ni sva skupa odjeća na svijetu, ni skupe tašne, ne mogu da sakriju vašu nekulturu.

Dvije u mojem redu, očigledno najbolje prijateljice, komentarisale su i pričale kao da su na privatnoj predstavi. kao da sjede u dnevnoj sobi. Glasno, bez trunke blama. I ta njihova diskusija je trajala i trajala… ostali iz reda prvo su ih gledali diskretno, zatim su se malo izvirivali, da bi im stavili do znanja da je red da prestanu. Gospođe su bile u svom svijetu, tamo gdje sa njima nema još 200 ljudi na predstavi. Konačno neko reče: „Molim vas, budite malo tiše“.

Dvije nakarminisane gospođe pogledaše čovjeka s visine, kao da ih je nečim uvrijedio. Sa nadmenim stavom „Kako imaš hrabrosti da mi se uopšte i obratiš“, ćutale su cijelih 5 minuta, a onda su nastavile. Tek na kraju predstave su shvatile ko je glavni lik, iako je to jedan od naših najpoznatijih glumaca svih vremena.

Zato što toliko razumiju. Što od umetnosti i kulture, što od kućnog vaspitanja. Ali to je ta arogancija koja krije nevaspitanje. Pljuj i ponašaj se nadmeno, da drugi ne bi shvatili koliko si plitak i nevaspitan.

Druga gospođa koja je bila baš ispred mene, mislim da je uspjela da mobilnim telefonom fotografiše celu predstavu. Nije bilo scene da ona nije podigla svoj skupi telefon i škljocala i škljocala do besvijesti, zaklanjajući publici pogled na scenu. Nadam se da je to bila neka novinarka koja je baš morala da ima 158 fotografija predstave, ali istina je da je i ta doterana gospođa bila jedna od onih nevaspitanih.

Tako dragi moji, u ovom slučaju se desilo (nenamjerno) da su sve bile žene, a nije da ne postoje i nevaspitani muškarci, ne vrijede vam skupi manikiri i uvijene lokne i oblak luksuznog parfema koji vas obavija i pokušava da sakrije vašu nekulturu i loše manire.

Želimo vaspitanu omladinu, a ko će, pobogu, da je vaspita? Tri gospođe sa skupim manikirima i lošim manirima sigurno neće.

Bunda se kupuje, kućno vaspitanje – teško.

Izvor: crnobelo.rs

Komentari

Komentari

Nema više članaka