Sjećam se koliko sam ju već k’o klinka na početku njezine karijere voljela gledati na TV-u jer me uz glas fascinirala njezina pojavnost, osobnost, odjeća, lepršavost, način na koji pjeva i na koji se izražava. Josipa uživa u svakom danu i voli riskirati, a 50. obljetnicu obilježava koncertima i objavljivanjem niza prigodnih izdanja. Nedavno je objavljen box set “Original album collection 1 & 2” na kojem je ukupno njezinih 12 studijskih albuma. U planu je i izdanje s etnopjesmama, nikad objavljene suradnje s glazbenicima (s Gibonnijem, Bajagom, Dinom Dvornikom, grupom Boa…), te objavljivanje live nastupa. Koliko zapravo ima snimaka, koncerata, kaže, ni sama ne zna točno jer ne broji, a tijekom karijere ih se uistinu skupilo puno. Mnogi od njih postali su klasici među svim generacijama, osobito antologijski album “Dnevnik jedne ljubavi”.
G: Iza vas je 50 godina karijere i “slavite to što niste odustali od sebe”. No je li ipak bilo trenutaka kada ste pomislili da Vam je dosta toga i poželjeli se baviti nečim sasvim drukčijim?
J.L: Pa i nije. I to je zbog silne odgovornosti koja se kroz godine stvarala. Rodila se odavno zato što sam jednostavno dobila podršku ljudi koji su me prihvatili, razumjeli i zavoljeli. I onda se to sve s godinama pojačavalo, postajalo sve snažnije i snažnije, sve jače i veće. Javila se zahvalnost – velika, golema. Znate, jednostavno se javlja neki trenutak, kao: “Moram opet biti divna, moram biti dobra. Hoću li uspjeti biti dobra, koliko sam prošli put bila dobra…” Tako da se cijelo vrijeme natječeš sa samim sobom i to sve zbog tih predivnih ljudi koji dolaze jer im uvijek želiš pružiti iznenađenje, imati izazov, učvrstiti to prijateljstvo. Da, takve misli dolaze, ali da bih nešto drugo radila, to ne.
Moj život je to nekako i zacrtao, moj talent je bio vrlo rano osviješten kad sam s 11 godina postala član dječjeg zbora Radio-televizije Zagreb. Od svoje 12. godine sam na pozornici. Moj dio u zboru je bio toliko intenzivan, to su svaki tjedan bile matineje u HNK-u. Tu je bio naš pedagog, naš dirigent Dinko Fio, a mi smo bili vrhunski umjetnici. Ljudi su pitali jesu li to ljudski glasovi, dječji glasovi, jer im zvuče božanski. I stvarno su bili poput božanskih. Tako da, što bi me drugo zanimalo? Postavila sam se tako da je u mom životu glazba ljubav, strast i onda ona postaje smisao postojanja. Sve ima smisla kad voliš, kad vjeruješ i kad stojiš iza toga, kad si to ti. Znate, kad nisam netko drugi nego sam onakva kakva jesam, iskrena, kad progovaram kroz ono što najjače znam, volim i umijem… Postaje zapravo sve jednostavno, a nije.
G: U posljednjih godinu dana održali ste niz koncerata, među ostalim i u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i u Novom Sadu, a pred vama su SAD i Kanada. Kako održavate kondiciju i pazite na zdravlje, posebno uoči koncerata?
J.L. Treba imati zdravlja, apsolutno. I sad to malo vreba, imam svoje boljke. Vježbam, ali nije toliki problem u tom vježbanju, koliki je problem današnji način života. Sve se promijenilo. Čujem previše kritika kako se ja mijenjam. Pa moram se mijenjati, sve se mijenja. Nema više zdravog života. Sve se promijenilo, pa ne mogu biti djevojka od 20 godina s istim glasom i istim glazbenim razmišljanjima. Ja sam se ipak stvarala, razvijala, dograđivala. Radeći ono što ja želim, nikakvi kompromisi, nešto što ja ne želim. Znači volim to i za to ću izgarati.
U današnje doba kada je život ovakav kakav je, ja izađem van i mene opali vjetar. Evo, baš sam neki dan bila na koncertu Laibacha, i odjenula sam se k’o da idem na skijanje, zato što puše klima tako da me boli vrat i uši. To je opasno za moj glas. Putujem avionima, limuzinama i ta zvijer vreba. Moram se kloniti tih propuha, previše pričanja. Tako da sam i koncerte isto reducirala, puno sam ih odbila. Sad me čeka jedan prekrasni konecert na Tvrđavi Svetog Mihovila u Šibeniku gdje je vjetrometina. Rekla sam da pristajem samo ako mi stave tuš-kabinu tamo nasred scene pa da uđem u nju. Prozirno je sve i zaštićena sam (smijeh).
G: Volite duže spavati, znači niste baš jutarnji tip, ili samo njegujete beauty sleep?
JL: Mislim da nisam jutarnji tip. Ne znam kak’ se zovem ujutro. Mogu se ja dići kad treba ako imam neku obvezu, neću ići ni spavati ako treba. Imam inače niži tlak. Bolje ideje imam popodne, odnosno predvečer. Večernje ideje sijevaju k’o lude.
G: Posebno Vas vesele suradnje s mladim glazbenicima, primjerice, aktualna s bendom Chui na pjesmi “Tebi putujem” jer se razumijete i među vama ne postoji generacijski jaz. Kako ste uspjeli zadržati takav slobodan duh, kreativnost i mladost?
J.L: Vratit ću sebe u dvadesete godine i sve ono što se zapravo stvaralo oko mene. Tražila sam ono što se meni sviđa, a to što se meni sviđa – ja to još ne vidim. Vidiš puno stvari oko sebe i onda imaš ono, to mi se ne sviđa, tako ja neću, ali kako bih ja uopće? Prekrasno je da si se uputio na put, da tražiš to što bi ti se eventualno svidjelo. E sad, kad upoznam takve mlade ljude, oni imaju jednostavno takav adrenalin, oni također imaju takve spoznaje, brže se kreću, prekrasno razmišljaju, razmišljaju svježe i to mene zanima jer nisam to zaboravila, a bome nisam ni ostala na tome da se ne razvijam kroz tridesete, četrdesete… Nisam upala u zamku jer sam se stavila u poziciju da vidim što još mogu pronaći. Pa vam ljudi sa strane kažu – ti si već toliko toga napravila. Pa nisam, još mogu… Nikad ne napraviš sve. Važno je da radiš, da si sretan i zadovoljan. Da radiš ono što želiš raditi. I onda tu dolaze izvori: mlađi, njihovi izvori… To se meni sviđa, tako i sama slično vibriram. Nema veze što su razlike u godinama, meni se ne sviđa nostalgija i život na staroj slavi…
Intervju: Željkica Makanec
Izvor: grazia.hr
