Listajući news feed na Facebooku iskoči mi strašna slika majke dvoje djece koja je oboljela od raka dojke i poziv za novčanu pomoć. Sljedeći dan naiđoh na objavu majke koja javno piše o svom zdravstvenom problemu i moli žene da se ne srame, da se redovno kontrolišu.

Piše: Zineta Mutapčić

Oktobar je iza nas, a njega smatraju mjesecom kad je svjesnost o raku nešto izraženija, ali shvatam da nikad nije kasno da razgovaramo i pišemo na ovu temu.

Generalno sam osoba koja uvijek nastoji preskočiti ove tužne teme. Ne zato što živim u svijetu leptira i medvjeda nego zato što moja mašta i moj mozak odmah reaguju u smislu proživljavanja tuđe boli i tuge. Ne znam zašto, ali odmah počnem razmišljati o tome kako se ta osoba osjeća i kakav utjecaj takvo stanje ima na porodicu, na najbliže.. posebno otkako sam majka.

Znam koliko me treba moj sin i sama pomisao da se može desiti da on odrasta bez mene ili svog babe me užasno plaši jer znam kako je odrastati bez jednog roditelja. I moj Vedo će znati kad bude svjestan da njegovog tate, a mog brata nema više.

Znam da su ovo danas normalne stvari, da nas sviju može zadesiti i bolest i smrt, ali više volim da vjerujem u dobre stvari. Više volim da vjerujem da ću dočekati starost sa ljubavi mog života, da ću mom sinu biti dugo vremena tu, da nas čekaju samo dobri i lijepi dani. Ali ne mogu da se ne osvrnem i prokomentarišem koliko smo neodgovorni prema svojem životu i zdravlju. Koliko dozvoljavamo da nas previše brige o svemu dovodi do gubitka zdravlja.

Reći će neki da serendam, da pametujem, ali uveliko je dokazano da su stres i nervoza jedan od glavnih razloga što se razvijaju kojekavi tumori, karcinomi, ostale bolesti. Ja vjerujem da usljed stalnog grča u želucu, nesanice koja prelazi u hronični umor, prevelikog pritiska usljed sikiracije dovodimo do disbalansa u organizmu i normalno je da će nešto zablokirati, zakočiti u nekom dijelu našeg organizma. Ja vjerujem i da nam je Bog svima odredio rok trajanja, da je duša ta koja je sama prije dolaska u fizički oblik odabrala do kada će izvršavati svoju misiju postojanja i obitavanja na Zemlji, ali vjerujem i u ono da uvijek imamo izbor.

Izbor da vjerujemo u dobro i nadamo se boljem, da pronađemo način da riješimo izazove koji su pred nama, izbor da svoje vrijeme s porodicom i prijateljima koristimo da uživamo i pamtimo lijepe momente. Imamo izbor da prihvatimo da nekad moramo izgubiti bitku i da su razna iskušenja pred nama, pa čak i kad dođe do ovih bolesti.

Ono što mi je ostalo upečatljivo jeste “sramota da pričamo o bolesti”. Sramota nas i dovodi do kojekakvih stvari. Reci otvoreno, čuj iskustvo, pitaj za pomoć, za savjet – uvijek je bilo da su dvije glave pametnije od jedne. Nije sramota reći da trebaš pomoć, neko nekoga zna, ima, neko će ti podići moral, neko će pomoci finansijski… Ništa ne gubiš ako pokušaš. Stida u bolesti nema! Stid je ako možeš pomoći, a nećeš!!!

Komentari

Komentari

Nema više članaka