Neki sociolozi odmah su primijetili kako je praksa života s roditeljima prisutnija u mediteranskim katoličkim zemljama i kako se nužno ne mora dovoditi u vezu s nemogućnosti osamostaljenja i pronalaskom posla. A najbolji primjer za to su Talijani, poznati kao „mamini sinovi“ koji ostaju uz roditeljske skute i kad imaju mogućnosti kupiti stan.
Analitičari često navode katoličku kulturu kolektiviteta i izraženu socijalnu notu nasuprot protestantskoj pragmatičnosti i individualizmu. Tako je mnogim našim sugrađanima, kojima se podrazumijeva da dijete živi u istom stanu ili kući sve dok mu se ne posreći kupiti vlastiti stan ili izgraditi kuću, neobično vidjeti kako roditelji u sjevernoj Europi pitaju svoju djecu nakon 18. rođendana kad će se konačno odseliti ili im počnu zaračunavati stanarinu ako ostanu koju godinu dulje.

Naša logika

A onda je otkrio razlog za koji smatra da im daje konkurentsku prednost: „To je osamostaljivanje djece i mladih, uključivanje u proces rada, sticanje radnih navika i, nadasve, odlazak iz roditeljskoga doma. Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Tu je statistika neumoljiva!“ Naime, čak 40 puta više mladih Bosanaca ostaje živjeti s roditeljima nego mladih Danaca.  „Dijete“, po našemu, ne bi trebalo odlaziti iz kuće dok mu roditelji ne osiguraju vlasništvo stana ili bar veći dio: „Naša se logika pita zašto bi živjelo nižim standardom nego u roditeljskome domu?
A u tome i jest glavna poenta! I mladim Dancima osjetno padne standard kada počnu plaćati podstanarstvo, kupovati namirnice i prati vlastiti veš. Ali, za nekoliko godina oni dostignu, a ubrzo i preteknu razinu blagostanja koju su imali kod mame i tate. U međuvremenu, pritisak borbe za napredak stvara im novi krug prijatelja u sličnoj situaciji, zajedno otkrivaju posve nepoznate mogućnosti, počinju realno cijeniti teško zarađeni novac, brzo postaju zreli i odgovorni članovi društva… Priče o uspjehu ne pišu oni koji su spavali kod roditelja do 35. godine.“

Komentari

Komentari

Nema više članaka