Kada je turski sultan Mehmed Fatih 1463. osvajao Bosnu, preko Drine kod Ustikoline, prevela ga je na skeli mati trojice braće Kujundžića.
Kad je bio na sredini rijeke koja se tada zvala Zelenka i Zelenika, upade mu konj u vodu i utopi se, na što sultan povika: “Bu su derin” – “Ova voda je duboka”. Od riječi “derin”, vele, postalo je ime Drina.
Prešao je Mehmed Fatih rijeku, i mnogi su je vijekovima i prije i poslije njega skelama savladavali, sve dok dvije obale nisu počeli spajati mostovi. Danas ih ima 25 i svi su sabrani u izložbenoj postavci “Mostovi na krivoj Drini” autora Željka Markovića, direktora užičkog Historijskog arhiva, piše “Blic“…
Svi mostovi, pa i ovi drinski, građeni su da spoje obale. Opet, i tako vrijedni, rušeni su da drugima ne bi bili od koristi.
“Most koji je 1577. izgradio Mehmed-paša Sokolović uništila je 1896. poplava… Austrijanci su ga obnovili 1911. a tri godine kasnije minirali jedan stub praveći odstupnicu pred srpskom vojskom. Naredne godine srpska vojska je srušila još jedan stub… Austrougari su 1916. montirali privremenu željezničku konstrukciju…“, pričaju slike i pisana svjedočanstva o višegradskoj ćupriji.
Spajala je, ali i razdvajala Drina države i vojske. Historija pamti da je 395. na njoj podijeljeno Zapadno i Istočno rimsko carstvo.
Prvi drinski, izgrađen 1929., namjenski za potrebe saobraćaja, bio je most Kralja Aleksandra u Zvorniku. Planirali su ga zvornički trgovci i to baš na mjestu gdje se 1919. iskrcao kralj, koji će, ispostavilo se, ostati jedini državnik obiju Jugoslavija koji je zvanično posjetio Zvornik.
Da se sultanov konj ne utopi, danas bismo ispravljali krive Zelenike…
