Odrastala sam u istoj zgradi gdje i moja najdraža Teta. Nije mi tetka, nego teta Kata, koja je mamina dalja rodica, naša komšinica i moja Teta.

Piše: Damira Ibranović

Između naše i njihove kuće uvijek je postojao neki saveznički odnos. Mamin mlađi brat i njihov sin su ista generacija i svojevremeno su izvodili najrazličitije nestašluke. Bilo je jednostavno „zavarati“ roditelje da su jedan kod drugoga, ostavljajući “kalavare” isred vrata preko puta, dok su lunjali po obližnjoj šumi, krali pečenjke u baštama ili trčali za loptom na igralištu. Danas kad imaju svoje klince i kad ih je život odveo na potpuno različite strane, čvrsto se izgrle kad se sretnu i gledaju kako se njihova djeca igraju skupa.

U međuvremenu, dok su njih dvojica odrastali i stvarali svoje porodice, ja sam održavala taj saveznički odnos. Od batina za nestašluke koje sam dobijala od mame, često sam bježala u krilo moje Tete. Nebrojeno puta je ustala od stola za kojim je igrala karte s mojim roditeljima i njenim mužem, da bi meni oko ponoći napravila da jedem ili pijem nešto što mi je u tom momentu ćejf. Najčešće palačinke. U njenom kuhinjskom ormaru uvijek je za mene bila kašikica podbjela, zove i žalfije koji liječe i najgori kašalj. Uvijek je mirisala na porodicu. Psovke nisu lijepe, ali ćejf s kojim ona psuje često mi je ljuljao uvjerenje da ne treba psovati. Da vam sad napišem neku od tih psovki, ne bi bilo zanimljivo jer ih ne izgovara ona.

Onda sam ja malo porasla i gledala njenu kćerku kako se šminka za izlaske. Tada sam saznala da je moja teta bila jako bolesna i da su svi sretni jer je preživjela. Još više je porasla u mojim očima. Dijagnoza raka „ženskog trapa“ meni ništa nije značila. Bilo mi je važno samo da i dalje živi neko ko će praviti najbolje palačinke na svijetu.

Zatim, Tetina Svila, kako me je oduvijek zvala, porasla je još malo i zatekla mamu zabrinutu za stolom, kad se vratila iz škole. Nešto što se zove rak, sada je mnogo više značilo. Bilo mi je jasno šta može donijeti i, što je još gore, odnijeti. Zato nisam uspijevala zaustaviti suze kad je prošao šok i kad sam povezala da moja Teta opet mora da se bori s tim zlom. Ovaj put je bubuljica na nosu značila rak kože, novu operaciju, terapije, strah, neizvjesnost…

Trudila sam se sakriti zabrinutost pred njom. Kao da nisam znala kolika je ona gromada od žene i da će ili pregurati sve „na nogama“ ili će rak biti jači od nje, nema treće. Dok je čekala rezultate biopsije nakon operacije, baka me je naučila kako se prave palačinke, pa sam ih neofirno napravila baš kad je ona bila kod nas. Nisam željela da pomisli da sam naučila jer uskoro neću imati nju koja pravi ovu poslasticu najbolje na svijetu, pa sam joj to i rekla. Ni sa čim se ne može mjeriti radost kad je rekla da je došla da nam kaže da su nalazi uredu i da je i drugi put pobijedila rak.

Pravićemo palačinke kad god ti hoćeš“, rekla je.

Uskoro sam se odselila iz te mahale. Prestala je da bude moja komšinica, ali njeno mjesto u mom srcu nikada niko neće zauzeti. Onda sam se odselila iz grada, kao i ona. Naravno, takvi odnosi se ne prekidaju bez obzira na mjesto stanovanja.

Bila sam na fakultetu, jedva čekala da završi predavanje kad je stigla poruka od mame: „Nazovi me čim budeš slobodna“. Nisam ni pomišljala da bi razlog mogao biti baš to.

Teta je ponovo morala da se bori sa zlom koje ljudi zovu rak, a doktori karcinom. Ovaj put je bio onaj koji je na najlošijem glasu među ženama – rak dojke. Otkako sam odrasla i shvatila koliko me se tiče ova tematika, mnogo sam čitala i slušala o njoj. Zato su mi se u trenutku kad mi je mama rekla ovu vijest ispred očiju odvijali različiti filmovi, ali na kraju svakog sam vidjela Tetino nasmijano lice. Valjda sam samo jako željela da po treći put iz ove bitke izađe kao pobjednica.

Započela je proceduru koju već znaju i ptice na grani. Operacija, boravak u bolnici, terapije, lijekovi, proteze. Kad sam je vidjela u bolnici nakon operacije, uplašila sam se da je ono nasmijano lice na kraju filmova koji su mi se vrtjeli pred očima samo proizvod moje želje. Ipak je nikada nisam vidjela onako bezvoljnu. Iako već odavno nije dio moje svakodnevnice, ja prosto nisam mogla zamisliti da je nešto uzme od njene porodice i svih nas koji je volimo.

Ali moj heroj, moja Teta, i dalje pravi palačinke. Meni već nije dugo, ali ima nove male Svile, svoje unučiće, od kojih neke mora tjerati da jedu, a neke baš i ne.

A ja i dalje imam nju. Da se iskreno smije, raduje se mojim uspjesima, grli skoro kao i mama. Ona je pravi primjer kako požderati rak, a ne dozvoliti da on poždere čovjeka.

P.S. Znam da ovo čita, pa se najavljujem ovih dana na ove čuvene palačinke, koje sam spomenula već previše puta.

Komentari

Komentari

Nema više članaka