Septembar 2010.

Par mjeseci prije u naš kolektiv je stigla jedna razvedena gospođa od 46 godina za koju će se ispostaviti kasnije da će postati neko meni jako blizak i uvijek imati 46.

Piše: Zineta Mutapčić

Trebala je da ode u Vodice po neke stvari od bivšeg muža i vidi sina koji je ostao s njim. Pitala me je da idem s njom kako bi imala drustvo, a ja bez kučeta, mačeta (ne doslovno, sa mnom su živjeli mačak i dvije kornjače) i plate koje nije bilo 3 mjeseca natovarim se na njen skromni budžet.

Kao dijete sa sela koje je prije toga dva puta u životu vidjelo more, i to na maturalnoj ekskurziji u 8. osnovne i 4. srednje, spakovala sam jedini kupaći kostim koji sam imala, sabrala sitniš iz kasice, nahranila životinje i spustila se niz ulicu da je čekam kod pekare. Ne sjećam se da li smo kupovale neka peciva za put, ali sam spremila par cd-ova dobre muzike, mp3, neke sitne potrepštine i sve to smjestila na zadnje sjedište Renaulta 5 kojeg je gospođa vozila. Da se razumijemo, on je bio u stanju raspadanja i služio samo za loko vožnju ali drugo vozilo nismo imale. I tako uđem ja u renoića, raspoloženje je na nivou, em ću ja da putujem em će ona da vidi dijete nakon nekoliko mjeseci.

Prvo što je bilo na redu jeste muzika da održi dobro raspoloženje u zraku. S obzirom da je gospođa vozila, ja sam bila zadužena za ostale pomoćne radnje. Posao DJ-a se odmah pokazao neuspješnim. Na neki način sam zaglavila CD u plejeru i nije bilo šanse da se izvadi. Na to će ti ona meni “de života ti bar malo obriši ovu prašinu” (mi žene uvijek nastojimo biti sređene i dotjerane ali brate dragi prašine je bilo dovoljno za crtanje umjetničkih djela). Ja onako kršna i jakog stiska počnem brisati i odvalim dobar dio plastike koji je kontrolnu tablu štitio od sunca. Jebote, umjesto da idem na besplatnu avanturu, već sam imala dva dijela za nadomjestiti. Od one plate koje nema.

Kaže ona meni “Nema veze ali sjedi i ne diraj više ništa”. Poslušam je, nema druge, ona i finansira i vozi. S obzirom da je bilo rano jutro, svježe, nakon što smo natočile gorivo, uključi ona nama malo grijanje da nam ne bude hladno i zaputimo se mi konačno put Hercegovine. Već negdje oko Konjica ili Jablanice, ne sjećam se tačno, osjetimo mi da je pravo toplo i logičan je slijed bio da isključimo grijanje. Okreće ona onaj pipak (ili sam ipak ja, zaista se ne sjećam krivca) kad samo “čvak” i nastavi se on okretati bez da se grijanje isključi.

Čvak, čvak, ničta, pipak se vrti, okreće, a grijanje radi li radi. Pogleda ona u mene i počnemo se smijati. Super je počelo putovanje, nema šta. Otvorimo prozore i vozi dalje, nema nigdje majstora ni radnje da to pogleda. Znojimo se nas dvije, ona jadna kuburi s nogama (grijanje je bilo naštimano da nas grije s nogu) džaba prozor, kad u jednom momentu ona zavika “Jebote Zina, al’ nešto smrdi, haman su mi se cipele zapalile!” (nosila je platnene baletanke). Uključi ona sva 4 žmigavca, zakoči i ieti napolje. Naravno da se nije zapalila, već je muka od vrućine malo proizvela halucinacije.

Elem, izdržimo mi do Mostara, odemo ispod Starog, popijemo po pivo da malo odmorimo i skontamo da ćemo stati kod prvog majstora kojeg sretnemo u putu. Taj prvi je bio u Grudama. Kaže nama čovjek da se sad taj prekidač ne može napraviti ali može ga skroz isključiti da nam ne bude vruće i da ne crkne. Kaže gospođa njemu “Ma isključi ti njega ali ja ti mogu platiti samo kiflama”. Čovjek je samo pogleda i kaže da ne treba. Isključi nam grijanje i poželi sreću.

Nas dvije smo se kidale od smijeha i nastavile vožnju. Vođena iskustvom do Gruda vidjevši da je sve počelo polako otkazivati, gospođa je počela naglas ponavljati “Samo da stignemo do Hrvatske”. I tako svako malo. Kad smo stigle do granice na Imotskom, kaže ona meni da samo predam pasoš i ćutim. Na moje pitanje zašto, odgovorila je da nikad nije izvadila hrvatski putovnicu, a ni bosanski pasoš i da putuje sa australijskim dokumentima.

Pomislih da ne znam ko je luđi od nas dvije. Ona sa svojim renoićem i dokumentima ili ja što sam pošla s njom. Ali šta je tu je. Ućutim se ja i prođemo mi granicu za divno čudo. Vozimo se mi dalje, kad ona u po’ brda zavika da se auto ugasilo i da ne može da ga upali. Sreća da na cesti nije bilo nikoga. Izađemo mi iz auta, otvorimo haubu, unutra za nas nuklearna fizika i samo ga zatvorimo. Skontamo da ćemo ga gurati tako da ga okrenemo da može ići niz brdo sam pa ćemo vidjeti hoće li biti ikakav majstor (opet) negdje usput. Izađemo mi iz auta i guraj, ona kroz prozor upravljaj i okrenusmo ga. Sretne mi što smo uspjele, počnemo otpuhivati kad auto pođe niz brdo samo. Gospođa nije povukla ručnu a bila je van auta. Ja zavičem a ona trči za autom, kao u kakvom akcionom filmu, ulijeće kroz prozor i zaustavi ga. Pogledala sam u nju i počele smo da se smijemo kao lude. Nakon što smo se dobro ismijale, sjednemo u auto i spuštaj se niz brdo u leru pa dokle stignemo. Naravno da sam joj nabijala na nos “samo da stignemo u Hrvatsku“.

Stade auto kod neke kuće. Izađe čovjek, objasnimo šta je u pitanju, dovede on majstora da bi čovjek rekao da je crkla pumpa za dovod goriva i da mu treba dan dva da je nabavi i zamijeni. Na to moja gospođa sjedne i počne plakati. Sta sad, niti tu čekati, niti se vratiti. Predloži nama čovjek da idemo busem koji tu prolazi do Splita pa onda da u Splitu sačekamo bus za Šibenik i onda do Vodica, a oni će u međuvremenu popraviti pumpu. Presabere ona pare, skonta da imamo dovoljno za karte pa ćemo ostati do ponedjeljka u Vodicama da joj prijateljica može Westernom poslati pare da se možemo vratiti.

Tako i bi. Sjednemo mi na bus do Splita, jebote vozimo se cijeli dan, preko Omiša, imala sam osjećaj da smo cijelu Hrvatsku prešle. Sjedimo na prvom sjedištu iza vozaša, umorne, ćutimo, slušamo Balaša na onom mp3-u kad samo čujemo stihove “vozila je plavi Renault 5“. Dovoljno je bilo da pogledamo jedna u drugu i prasnemo u luđaćki smijeh. Ostali putnici su nas samo čudno gledali ali nakon svega što smo doživjele to popodne više nam ništa nije bilo bitno. U Splitu sjednemo da popijemo pivo da bi gospođa prokomentarisala da sad ne mora paziti pije li i koliko kad više ionako ne vozi.

Nakon skoro cijelog dana provedenog u vožnji autobusom, stignemo mi u Šibenik, pa u Vodice i zadnje pare što je gospođa imala plati nam večeru. Ostala joj je još samo jedna kuna koju je sa zdovoljstvom ostavila konobaru kao bakšiš. Nedjelju smo provele na plaži (kolegama u firmi smo javile da nijedna od nas neće biti u pobedjeljak na poslu usljed svega što se izdešavalo), ona je preuzela neke stvari, a u ponedjeljak ujutro je osvanula kiša koju nisam čini mi se nikad vidjela. Naravno da smo bile mokre do gole kože ali smo uspjele dobiti pare, kupiti karte i doći do Imotskog. Tamo nas je čekao popravljen renoić, ručak koji su pripremili domaćini za nas i još nam spakovali po kilo domaćeg pekmeza i po litru domaćeg crnog i bijelog vina.

U Sarajevo smo stigle u 11 navečer. Bez ijedne kinte, iscpljene ali stigle. Zdrave i žive. Danas smo gospođa i ja najbolje prijateljice, a na ovu avanturu nas podsjeti samo Balaš i slike koje ponekad iskoče na Facebooku.

Komentari

Komentari

Nema više članaka