Piše: Sara Velaga
Sve počinje u djetinjstvu, sve završava u djetinjstvu. Svaka suza prolivena, svaki osmijeh, sve što uradite kao dijete ostavi traga na onome što ćete uraditi kao odrastao čovjek. Ipak, vi ste samo dijete, ne birate šta će drugi uraditi po pitanju vas. A i to će ostaviti traga. Prije ili kasnije, dođe trenutak u životu kada shvatite da problemi koji vas muče, svoj korijen imaju duboko u prošlosti. Bojite se da začaprkate tamo, jer mogli biste iščupati cijelu biljku koja ste danas postali. Ali svjesni ste da tamo u svom uporištu, postoje stvari koje su ostale neriješene.
Neizliječene.
Nezalivene vodom ljubavi dva roditelja.
Ljubav nema oblik, nema formu, a pogotovo nema broj ni pol. Ono što međutim ima jeste balans koji pružaju muškarac i žena.
Otac i majka.
Snaga i nježnost.
Podrška.
Kod mene toga nema. Kod mene od samog starta nema muške figure koja će se nadviti nad krevetić i pogledati spavam li ili sam budna? Nema figure koja će me naučiti kako pecati, voziti ili reći nekom: “To je tatina ćerka”.
Nema, jer nisam.
Prosto, jednostavno, neko odluči da neće biti otac. Kako? Zar to nisu odluke koje se donesu prije nego skinete kondom?
Posebno se užasavam ljudi koji imaju dvostruke standarde, koji pričaju jedno, a rade drugo. Na kraju radeći nešto “što nikada ne bi mogli”. Tako moj “otac”, koji nije znao biti otac meni, danas zna biti otac dvojici sinova. Jesu li sinovi presudni? Možda je meni falio organ zbog kojeg bi me neko priznao, jer šta će nekome ćerka? Ipak je on bio kapetan u vojsci, veliki Siniša Velaga. On samo sinove pravi. To mu daje za pravo da ostavi moju mamu u sedmom mjesecu trudnoće, vrativši se sa ratišta sa riječima:”Ja se ženim. Upoznao sam drugu.”
On se ženi. A ti gledaj šta ćeš sa stomakom do zuba. Ti gledaj šta ćeš sa osudama društva koje će ti dijete nazvati kopiletom, jer ga on neće priznati. Skupi djeliće srca, ponosa i zablude pa digni glavu i s ponosom prođi gradom. Prođi mahalom u koju se vratiš nakon rata, a koja ti govori iza leđa: “A gdje je Sarin tata?”
E pa, dragi moji, ne znam.
Lagala sam godinama gdje je, izmišljala mu imena i lokaciju na karti svijeta, kako bi društvu objasnila da ja imam tamo negdje tatu. Istina je da nemam. Ne osjećam ni mrvicu radoznalosti sada kada sam izgrađena osoba. Šta mi danas treba? Gdje si bio kada je bilo najteže? Gdje si bio kada su se pelene mijenjale, rane previjale i kraj s krajem spajao? Gdje si bio? To što si uradio kukavički je. Ljubav ne prestaje odjednom. Od ljubavi se ne odustaje. Otkud ti pravo da odustaneš od nekoga koga ne znaš? Ti si pucao riječima u utrobu moje majke.
Te rane neće nikada zacijeliti. Ti nisi muško, ti si pizda. Muškost se iskazuje na drugi način. Muškost se iskazuje kada se prihvati odgovornost za ono što se uradi. Jesi li tako radio i u ratu? Rafali sami od sebe pucali? Svako ko kaže da je isto, laže. Ne postoji osoba koja nadomjesti nečije mjesto. Ja imam fenomenalnu baku, koja je otac, baka, djed i majka. Sve po potrebi, ali nedovoljno. Nije ona muško. Nije ona mogla naučiti me stvari koje otac nauči. Nije ona mogla stati na moju stranu, kad neko pita: “Čija si?”. Zato sam postala ničija. Zato sam postala svačija.
Zato sam pobijedila samu sebe i napisala priču Ničija djeca i pobijedila. Pobijedila na konkursu, ali pobijedila sebe. Pobijedila tebe, jer znam da će doći do tebe. Mala je Bosna za velike greške. Vidi se na mapi. Odzvanja eho tvojih jadnih riječi: “Ženim se.” Zadnje pare koje su se imale tada, skupljale su se u svrhu ganjanja tebe po sudu. Moljenja da priznaš mene. Čemu? Sve što si ikada uradio bilo je nazvati bolnicu da vidiš jesam li se rodila i kako se zovem. Čemu? Šta ti to znači? Rodila sam se, zovem se Sara. Živjela sam i podnosila svašta. Podnosim i dalje. Konstantno me pitaju: “Da li bi ga ikada tražila? Zar nemaš želju da ga vidiš?” Evo ti i odgovor. Nemam!
Znam da si me obilježio kao osobu koja je postala emotivno nestabilna, zbog tebe. Postala sam sumnjičava, nemam povjerenje u ljude, ne vjerujem u ljubav, ne želim djecu, ne želim brak. Ti si mentalno poremetio moj život. Ali ne možeš ispravljati krive Drine.
Korijeni djetinjstva vuku dole. Sve što se ikada desilo kada ste bili dijete, ostavi trag na vaš život. Vi ste slika svog djetinjstva. Bilo da ste potisnuli neke emocije ili preživjeli patnju. U visinama možete izrasti u predivnu biljku, šareni cvijet, predivnog mirisa. Ali trulo korijenje prije ili kasnije naruši i izgled biljke. Naruši vaš rast, razvoj i napredak, jer nema muške ruke da zalije uvelo cvijeće. Nema!
Izvor: lolamagazin.com
