Samo jedan…
Ali, vrijedan. Vrijedan u svakom pogledu.

Piše: Mirela Šabanović

Valjda svi tako doživljavamo one koje volimo.
A, Gospodar je svjedok te ljubavi.

Nije on meni nikad suze brisao, valjda to tako muški pokazuju da su jaki, foliraju se, možda ga je bilo stid, ko da zna, ali znam da ih nije volio vidjeti na mom licu. Nije volio da idem s njim da se igramo u ulici, on je ipak bio stariji, a ja mala, ko će u igri misliti na dijete. Ovi mlađi su vazda bili smetnja ovim starijim. Valjda je to tako normalno …

A, ja sam željela da uvijek budem s njim.

Kad je počeo rat, bio je momčić, 16 godina. Umjesto da traži prve ljubavi, tražio je način da preživi. On i njegova porodica. Otac je branio grad, a on je osjećao da mora da preuzme dio obaveza.

I nije ga bilo strah. Išao je na Sedrenik, na nišan neprijatelju, u borovu šumu, sjekao bi bor i niz strmu ulicu se spustio na njemu … A iza njega je ostajao smolav trag.

Radovali smo se tom boru, jer je to značilo da nam neće biti hladno. Radovali smo se drugom, trećem boru, jer bi njega prodao, pa kupio nešto drugo što nam treba. Borio se. Dolazio bi u ratu po mene u školu, kad počne napad, nisu znali da li ću smjeti da se vratim.

A i on je dijete bio. Nosio bi me na leđima, nosio bi moj ruksak, trčao bi od čoška do čoška, na cik-cak, da nas ne uhvate na nišanu… Kad više nije mogao, nosio bi moj ruksak, onda bi me vukao za ruku, da što prije dođemo kući…

I kad Gospodar tako hoće, naše ruke, koje smo nekad čvrsto držali jednu uz drugu, potpuno su iste, samo su moje malo manje.

Naučio me da navijam za Želju, da gledam fudbal s njim, da galamimo kad je gol… Nije to samo član porodice, to je ono što kad se spomene, oči se natope suzama, ono što je tvoj heroj dok si mali, ono što misliš da si ljubomoran na njega, a zapravo ga voliš da ne znaš da kažeš koliko.

Bože, da li poslije svog djeteta, žena može nekoga toliko da voli? Da si spreman da zadnju kap krvi daš i ne žališ. 

Za brata…

 

Komentari

Komentari

Nema više članaka