“Svako jutro moja me kćerkica gleda kako kistom prelazim preko obraza i kako namještam ring u septumu. U septumu najdulje nosim pirsing. Otprilike već 11 godina. Profesionalci su mi ga rastegli, i sad doslovno mogu progurati slamku za koktele kroz nos. Uši mog partnera su također probušene i rastegnute do te mjere da podsjećaju na pržene kolutove luka, a jedino mjesto na kojem nema tetovaže su tabani, prenosi “Žena“…

Moja kćerkica Brid odrasta u vrlo nekonvencionalnoj porodici. Ali uprkos tome, još joj uvijek nismo probušili uši, niti ćemo to učiniti dok ne dobijemo njeno eksplicitno odobrenje. Naušnice na maloj djeci su slatke. Lak na malim noktićima je sladak. Igranje oblačenja s mojoj mini dvojnicom može biti zabavno iskustvo koje će nas povezati. Ali prestaje biti zabavno kad shvatiš da je ta mala osoba možda u opasnosti od povreda ili bilo kakve boli.

Primijetila sam da mnogi roditelji nemaju problem s tim da svojoj djeci daju probušiti uši, jer to je tradicija u mnogim porodicama. I dok zaista poštujem njihovu odluku, moram naglasiti kako, uprkos tome što se velikom broju djece buše uši i stavljaju naušnice, to i dalje nije potpuno bezopasna praksa. Razgovarala sam s tattoo i piercing majstoricom Jasmine Wright, i ona mi je rekla da, ukoliko pištolj kojim se uši buše nije dobro sterilizovan, postoji veliki rizik od bakterijske infekcije.

I stručnjaci se slažu da bušenje ušiju pištoljem baš i nije toliko sigurno ni higijenski.

“Pištolji za bušenje ušiju nasilno ispuštaju mali ‘metak’ koji ih buši te zatim sve ostatke gura izvan probušene rupice… a to može uzrokovati upale na tom dijelu uha”, ispričala je Wright, a mnogi se stručnjaci uvelike slažu s njom i podržavaju je.

Također, pirsanje jednostavno – boli. Negdje na prostranstvima MySpacea leži jedna moja fotografija uplakanog lica, a fotkali su me u trenutku kad mi je piercer rastegnuo mjesto gdje mi je već bio pirsing. Jer, svako zadiranje u ljudsko tijelo je, realno, bolno. A zaista ne mislim svoje dijete stavljati pod rizik od raznih upala i boli zbog čisto estetskog razloga, sve dok ona ne bude dovoljno stara da može biti svjesna svih tih rizika i sama odlučiti želi li ih prihvatiti.

Uz sve to, i pritom mislim na problem higijene i sigurnosti, jednostavno ne mislim da je bilo kakav pirsing, pa ni u uhu, dobar odabir za moju kćerkicu, jer joj zaista ne želim slati poruku da više cijenim estetiku od autonomije. Djecu bismo od najranijih dana trebali učiti autonomiji što se tiče njihovih tijela, a to znači da roditelji ne bi trebali svojoj djeci “ukrašavati” tijela samo zato što mogu. Šta time učimo svoje djevojčice po pitanju njihove nezavisnosti? Ako im bušimo ušne resice bez njihova pristanka?

Mi govorimo djeci da moraju biti nezavisna, a zatim im namečemo vlastite odluke jer ih nekako, eto, smatramo “boljima”.

U našoj je kulturi postalo sasvim normalno govoriti djeci da bi trebala biti nezavisna, ali ipak nekako mi odlučujemo umjesto njih. Ne želiš pozdraviti i poljubiti tetaka ili tetku? Užasno. Napravi to. Ne sviđa ti se ta haljina i ne želiš je nositi? Djevojčica si, a djevojčice nose haljine, tako da se prestani glupirati. Ne želiš igrati fudbal jer se ne želiš povrijediti? E pa, tvoj se tata bavi sportom, pa moraš i ti.

Djevojčice i dječake se obično gura u aktivnosti za koje njihovi roditelji misle da im pristaju, iako njih same možda uopšte ne zanimaju. Ali ako želimo podsticati kreativnost i nezavisnost svojih klinaca, moramo im dopustiti da imaju vlast nad svojim tijelom. Na primjer, moja je kćerkica upravo odlučila da više ne želi nositi haljine. I iako mi se srce malo rastopi kad se sjetim nje i njenih bucmastih nožica u slatkoj, valovitoj haljinici, ne želi joj braniti njene odluke. Ona ih mora znati i moći donositi sama, a ja ih moram poštovati.

Moramo im pomoći i naučiti ih da donose ispravne i pametne odluke (i pomoći im, s vremena na vrijeme, ali samo ako ih želimo zaštititi).

A kako bi naša djeca odrasla i postala zdrave osobe, moramo ih podsticati da donose odluke koje su dobre za njihovo zdravlje i sigurnost (a i sami donositi takve odluke, ako ih već donosimo za njih). To ponekad znači da ih čak tjeramo i da rade ono što baš i ne žele raditi, ali isključivo zato da bismo ih zaštitili. Na primjer, moja kćerkica ne voli prati i četkati zube, pa pokušavam pronaći neke kreativne načine kako joj tu aktivnost učiniti zabavnijom. Ali, ta linija postaje mnogo tanja kad je riječ o isključivo estetskim stvarima. Bušenje ušiju nije baš metoda kojom bih je mogla na bilo koji način zaštititi, tako da ne nalazim niti jedan validan razlog zašto bih je morala podvrgnuti tome.

Sad kad sam to rekla, moram dodati da sam svjesna da će jednog dana moja kćerkica biti dovoljno stara da sama odluči želi li probušiti uši ili ne želi. Jedan sam je dan to čak i pitala. “Hej, Bird, želiš li da ti probušimo uši i stavimo naušnice?” Njen je odgovor bio prilično jasan. “Ne”, rekla je.

Zatim sam pokušala ponovno. “Hej, Bird, želiš li nositi nakit na licu?” Zamahnula je glavom, prilično iznervirana jer ju ispitujem isto pitanje po drugi put. “Ne želim”, odgovorila mi je.

Bila sam nevjerojatno ponosna na nju. “U redu, onda ne moraš”, blago sam joj zatim odgovorila. To je njeno tijelo. I ako ona poželi staviti piercing ili obrijati glavu ili počupati dlačice na nožnim prstima, nije me briga, sve dok je ona sigurna, sretna, zdrava i edukovana.”

Komentari

Komentari

Nema više članaka