Jedan mudar čovjek, koji godinama ne hoda nogama već kolicima, rekao mi je u jednoj plavoj sobi:

„Kada padne mrak ostaješ sam sa sobom i Bogom, zato uvijek moraš da budeš iskren prema sebi, jer ako lažeš sebe biće ti gadno, posebno tad, kada ostaneš sam u krevetu, a iznad tebe tupa tavanica.“

Sva istina se skupila u ovoj rečenici. Svi rebusi o ljudskoj patnji, nezadovoljstvu, gorčini, zajedljivosti, radosti, spokoju u njoj nalaze svoje odgovore.

Kada vidim koliko ljudi na društvenim mrežama ima osmijehe i osjeća se sretno, voljeno, zahvalno, relaksirano, ponosno, ispunjeno…pomislim odlično, ovo je mjesto na kom žive sretni ljudi.

A onda izađem na ulicu, spustim se niz njene trotare čija nas uzanost približava, tjera nas da se dodirnemo, bolje vidimo, osjetimo, i tada, na tom mjestu, vidim glave pognute, zbunjene, tijela mlitava, bezvoljna, tihe umrle glasove koji šapuću o beznađu i propasti, vidim usta koja se ne smiju, već su nalik mrtvoj gusjenici, ravna, nepomična.

Šta se događa?

Kako to da su na mrežama svi toliko sretni, od njihove sreće ništa drugo ne možeš da vidiš, a na ulici nigdje nikoga da se smije. Rijetko.

Kako to da su na mrežama svi u idiličnim brakovima, u harmoničnim vezama, sa partnerima koji, čini se, ne rade ništa drugo osim što vole tu osobu, a razvoda sve više, i prevara, sve više izmrcvarene ljubavi, nedostatka kompomisa i tolerantnosti.

Otkud toliko saosjećajnosti na mrežama, svi svakoga razumiju, svi svakog hrabre, vole, podržavaju, pomažu, a van mreža ogromna tamna rupa zjapi među ljudima.

Mreže su postale odlično mjesto foliranja. Drugih i sebe. Mjesto prikazivanja i dokazivanja. Mjesto obmana. Drugih i sebe. Mjesto na koje kad uđeš, ne želiš više nikad da izađeš, jer tu možeš da foliraš. Druge i sebe. Mjesto nadmetanja. Moj muž je bolji i kupio mi je skuplji poklon. Moje tijelo je ljepše i zategnutije od tvog. Moja kuća je velelepnija, sređenija, zategnutija od tvoje. Moja kosa. Moji nokti. Moj kupaći. Moj posao. Moj auto. Moj osmijeh. Moja sreća. Moji dani. Moje, moje, moje, tvoje. I eto nas na mjestu upoređivanja i pogrešnog vrjednovanja onog što imamo, što imaš.

Jer sreću mjeriš spram svoje duše, svog mira ili nemira, ne spram drugih.

Nije sreća kad drugi misle da si sretan, već kad ti osjetiš da si sretan.

Sreća je kad uveče legneš u krevet. Jedan na jedan sa svojim mislima i tavanicom, i osjetiš mir. Ogroman. Onaj što se iz tijela razliva preko postelje. Jer si shvatio da foliranjem drugih, foliraš sebe, pa si digao ruke od toga i okrenuo se sebi. Najboljoj osobi koju imaš, kakva god da je.

Autorica: Jovana Kešanski (luftika.rs)

Komentari

Komentari

Nema više članaka