Kako objasniti djetetu da nećete biti uz njega cijelog života? Pročitajte dirljivo pismo Pola Kalanitija, neurohirurga, kome je 2013. godine dijagnostifikovan agresivan oblik kancera.
Pol Kalaniti je neurohirurg i profesor na Odjeljenju za neurohirurgiju Univerziteta Staeford bio je perspektivan mladi ljekar, suprug i otac male djevojčice. Razbolio se u sa 37 godina, a uprkos hemoterapiji preminuo je zbog agresivnog oblika karcinoma pluća koji je metastazirao. Svoja razmišljanja o životu stavio je na papir nekoliko mjeseci prije smrti, da bi ga kasnije objavio portal Stanford Medicine.
“Na stažiranju postoji izreka “Dani su dugi, a godine kratke”. Kod učenja za neurohirurga, dan obično počinje u 6 ujutru, a traje sve dok se ne završe operacije. Stažista se ocjenjuje po njegovoj vještini, ne smiješ da budeš spor ni traljav. Nadređeni vam kažu “nauči kako da budeš brz, poslije ćeš naučiti kako da budeš dobar”. Tokom dugih operacija dolazi do oštećenja tkiva, živaca, otkazivanja bubrega, preduge anestezije – svima je u interesu da što prije završimo.
Smiješna stvar u operacionoj sali je da uopšte nemate osjećaj o prolaznosti vremena. Ako je dosada, kako je filozof Heidegger rekao, svijest o prolaznosti vremena, tada je ovo u sali suprotno. Dva sata mogu proći poput minuta. Nakon zadnjeg šava i zatvaranja rane, počinje normalno vrijeme. Zatim se počinješ pitati – kada će se pacijent probuditi? Kada će doći novi slučaj? Koliko ću pacijenata primiti do tada? Kada ću večeras stići kući? Zadnji administrativni zadatci nevoljno se obavljaju prije odlaska. Da li su mogli da pričekaju do sutra? Ne. I Zemlja nastavlja da se okreće oko Sunca.
Međutim godine su, kao što je obećano, proletjele. Šest godina je prošlo u trenu, a na zadnjoj godini specijalizacije razvio sam klasične simptome – gubitak težine, temperature, noćno znojenje, bol u leđima, kašalj – ukazujući na dijagnozu koja je brzo potvrđena, metastatski rak pluća. Brzina vremena se usporila.
Hemoterapiju sam progurao kroz zadnju godinu specijalizacije. Bolest se vratila, završio sam u bolnici i ponovo na hemoterapiji. Pojavio sam se u bolnici oslabljen, sa mlitavim udovima i stanjenom kosom, nesposoban za posao pušten sam kući. Ustajanje i podizanje čaše vode zahtijevalo je koncentraciju i trud.
Ako se vrijeme proširuje kada se kreće velikim brzinama, smanjuje li se ako se neko jedva kreće? Mora da je tako, dan je znatno kraći. Sastanak kod ljekara je cijelodnevni zadatak, kao i posjeta prijatelja. Sa malo stvari koje razlikuju jedan dan od drugog, vrijeme sam počeo doživljavati kao statično. Sada vrijeme nije značilo ništa, dani u nedjelji jedva više od toga.
Gramatika mi je postala zbunjujuća. Šta je ispravno? “Ja sam neurohirurg”, “Bio sam neurohirurg”, “Nekad sam bio neurohirurg i biti ću opet?”. U kom ja vremenu živim? Nedavno sam proslavio 15-godišnjicu mature, a neko je rekao “vidimo se na 25-oj”. Vjerovatno ipak ne…
Ipak, u našoj kući postoji dinamika. Naša kćerka je rođena par dana nakon što sam otpušten iz bolnice. Iz nedjelje u nedjelju, ona cvijeta, prvo hvatanje rukicama, prvi osmijeh, prvi smijeh. Njen pedijatar bilježi svaki napredak i rast. Osvježavajuća radost je okružuje. Dok sjedi u mom krilu i smije se zadivljena mojim pjevanjem, radost odjednom dolazi u sobu.
Vrijeme je za mene mač sa dvije oštrice. Svaki dan me odvodi dalje od depresije remisije raka, ali svaki dan mi se približava sljedeći recidiv i posljedično – smrt. Možda kasnije nego što mislim, ali svakako prije nego što želim. Očiti je impuls da “živiš život punim plućima” – putuješ, jedeš, ostvaruješ sve želje i zanemarene ambicije. Dio okrutnosti raka je to što ne ograničava samo vrijeme, već i energiju. Čak i da imam više energije, preferiram kornjaču naspram zeca.
Svako podlegne svojoj konačnosti. Pretpostavljam da nisam jedini koji doseže ovo stanje pluskvamperfekta. Većinu ambicija sam ili ostvario ili napustio, u svakom slučaju su stvar prošlosti. Budućnost više nisu stepenice prema ciljevima života, već se poravnava u vječnu sadašnjost. Novac, status, sve to tako malo znači sada.
Ipak jedna stvar ne može biti lišena budućnosti, moja kćerka Kedi. Nadam se da ću poživjeti dovoljno dugo da ima barem neko sjećanje na mene. Riječi imaju dugovječnost koju ja nemam. Razmišljao sam da joj ostavim seriju pisama, ali šta bih u njima napisao? Ne znam kakva će djevojčica biti sa 15 godina, ne znam ni hoće li se odazivati na nadimak koji smo joj dali. Postoji tek jedna stvar koju mogu reći toj bebi, koja je određena za budućnost te se preklapa s mojom prošlošću.
Poruka je jasna. Kad dođeš u jedan od brojnih trenutaka u životu u kojem moraš podvući crtu, sjeti se gdje si bila, šta si radila i značila svijetu. Molim te, nemoj zaboraviti kako si ispunila posljednje dane umirućeg čovjeka nemjerljivom srećom, radošću kakvu nikad prije nisam upoznao, srećom koja ne traži više već nas ostavlja ispunjenima i mirnima. Sada, u ovom trenutku, za mene je to ogromna stvar.”
Pogledajte video koji je Pol snimio šest mjeseci prije nego što je preminuo, a u kome govori o prolaznosti vremena:
