Kao dijete obožavala sam ići kod majke i djeda. Nisu ovi moji standardni majka i djed iz priča, koji žive na selu, imaju životinje, ideš im rijetko i ludo se zabaviš jer te gotive kao neku endemičnu vrstu pred izumiranje. Na a, oni čitav život žive dvije ulice od moje i brzo sam narasla dovoljno da mogu otići sama kad god poželim. Djed je u penziji otkako sam se ja rodila, pa je uvijek imao vremena da me tetoši, igra se samnom izmišljenih igara, ali i da me ubijedi da se igramo i ludo zabavljamo dok on gleda Dnevnik, a ja sam njegova publika koja posmatra najzanimljiviju predstavu.
Piše: Samohrana cura
Što sam starija… Ne mogu reći da im ne volim ići, ali mi je manje drago. Bilo je super dok su ispitivali o ocjenama u školi, pa i na fakultetu. Al’ sad postaje, blago rečeno, nepodnošljivo.
Došli smo u fazu zabadanja njihovih noseva u moj život. I to više nije potreba za informacijama o mom životu, nego nabijanje osjećaja krivice. Jeste, baš tako.
Rečenice moje majke: „Kad se ti misliš porađati?“, „Ja hoću praunuke!“ i „“Šta misliš kol'ko ću ja još živjeti?“ me u isto vrijeme ljute do kosti i rastužuju. Osjećam se kao bezobraznica koja nekome uskraćuje ostvarenje životnih želja, jer sebično živim svoj život kako ja mislim da treba!
Ne treba mi mnogo da poludim! Jer ljudi moji, to što vi želite praunuke zaista nije moj problem! Ista ta moja majka koja meni pokušava nametnuti osjećaj da je krajnje vrijeme da se porađam i da ako to ne uradim sad, sa svojih 27, kad ću(?!), porodila se dva puta u vrijeme kada je „društveno neprihvatljivo“ bilo porađati se samo dva puta! Nisam ja kriva što sam joj jedino unuče!
Onda uskoči moj tata s pričom: „’Ajde porodi se, da imamo bebu u kući, ne moraš se udavati, ako baš nećeš. Izaberi samo lijepog i pametnog tatu, da mi unuče ima dobre gene“ ili mama: „Ne misliš se valjda porađati kad budem stara i ne budem mogla trčati za unučetom“. Samo da napomenem, da moji mama i tata imaju samo mene!
Ko da objasni ljudima koji su se razmnožavali veoma oskudno u vrijeme kada su svi nesebično multiplicirali svoj genetski materijal, da ja, sada, u 21. vijeku, u kapitalizmu kada pokušavam napraviti nešto od sebe i svog života, nemam za jedini cilj u životu imati dijete!?
Nisam nikada rekla da ne želim i neću imati neke male ljude s naslijeđenim mojim i osobinama nekog koga ja izaberem da im bude tata. Ali, zar je grijeh biti žensko i željeti još nešto u životu osim da te neko zove „mama“??
