August – posljednji mjesec ljeta. Najtemperamentniji summerski glas – ljubavne avanture se okončaju ili nastave; godišnji odmori ili počnu ili završe; a u glavicama se definitivno tempiraju raznorazni ritmovi.
August je kod mene prošao poprilčino familijarno, dijasporski – popraćeno tetkama, strikom, dajdževkama, te ostalom mnogobrojnom rodbinom iz Njemačke, Italije, Švicarske i bar jednosedmičnim okupljanjima živih moga heredograma.
Šta ja znam, specifični su godišnji odmori u BiH. Možda su posebni na svoj način, kao i svaki drugi, ali ima nešto što mi govori da su na neki način veoma slični.
Sjećam se da je moja dajdževka jednom davno, iz zeze, napisala status na fb, koji je glasio nekako ovako: „Kad porastem bit ću tetka iz Njemačke“. Baš ona je početkom augusta došla na godišnji odmor od dvije sedmice, iz Njemačke, jer je došla i njena druga sestra iz Švicarske sa sinčićem od skoro godinu dana. Nekako su knapirali vrijeme dolaska, kako bi mali sestrić mogao vidjeti svoju tetku iz Njemačke.
Ljudi moji, te dragosti, te svježine. Pa malo dijete u kući, po vani, na laminatu, po krevetu. Vazda smijeh, tepanja, slikanja, bući-bu, de kaše, de vode, ‘smidel sladoleda’, ‘nemoj previše vode’ i na kraju ‘ma more on svega’. Krajiška je to krv.
Ja sam početkom augusta, standardno trčala i pokušavala držati zdravu ishranu koju furam u Sarajevu dok traje školska godina. I tako, ustanem-pijem vodu-popijem bananu-pojedem bananu-dodam malina-počistim po kući-listam knjige o sreći,zadovoljstvu, blabla-trčim-okupam se i navečer – ‘tučem po lubenici/bostenu iliti ga karpuzu (ovaj sam izraz naučila tek ovog augusta)’.
U tome svemu dođe i moja tetka iz Njemačke, a odmah nakon nje i druga tetka iz Njemačke. Moja mama baš sretna, jer su joj sestre na okupu. A i ja vala, predrage žene. Sjećam se da kada bi djevojke po školskim odmorima počele filozofirati o buticima i stilovima, pa dođe na red da i mene pitaju gdje i koju odjeću kupujem – odgovor uvijek bivao ‘onu koju i tetka u Njemačkoj’. Je*i ga, naslijedila sam robe i robe, a sve je ostalo očuvano. Neke komade i dan danas imam. I nosim. Sreća, imaju ukus/stil sličan mome.
Sa ovom što je druga došla, došao je i mamin tečić iz Njemačke, njihovog godišta, a kojeg sam prvi put tada upoznala. Isto, legenda čovjek.
Mali rođak iz Švicarske se i sunetio u žiži okupljanja. Bilo janjetine, pečene pite, jahnije, piletine, pudinga, kolača, torti, kompota, kisele, sokova, a sve mi se čini da sam i koju limenku pive vidjela. Haj ga znaj.
Sve – domaće, naravno. I tu bih se zaustavila. Posebno kod ove pečene pite. Nikad ju nisam nešto gotivila.
Tri dana prije suneta, otišla sam kod dajdže i ujne da im pomognem u pripremama, čistila, kuhala, smijala se, družila, a prije svega uživala u prirodi okruženoj kestenovim drvećem. Pravila sam svoj kolač, koji je zagorio, ali je muž moje dajdževke iz Švicarske rekao da nikad bolji nije jeo. Noć prije toga pravila sam i lutmu, maksuz za tetku iz Njemačke koja je prva došla, jer joj je naumpala uz kahvu. I gle čuda, to je bila prva lutma koju je muž moje dajdževke probao and nećete vjerovati – nikad bolju nije probao. Čovjek od slatkog.
Da vam iskrena budem, nisam jela gotovog kolača, ali sam ga degustirala u procesu izrade za mašala. Lutmu sam jela – navečer i to da se najedem.
Ali hajde, istrčala sam po njihovim brdima za neku kompenzaciju. Još sam se držala.
Sutradan smo već počele slagati pitu i to je bila prva pečena pita koju sam složila. Pečena pita je pita od svježih, tankih jufki, mnogo pavlake, mnogo jaja, mnogo vrhnja, mnogo griza, ali kad se ispeče topi se u ustima. Jela sam ju vruću, tako da mi je i jasno što mi se nikad prije nije sviđala. (Dok dođe na red da se servira, ohladi se).
Tad sam već zastala i shvatila da sam što bi rekla moja sestra ‘prekardašila’. No, bio je nekako dobar osjećaj, bez grižnje savjesti.
Prošao je i sunet, očistila se kuća, očistila se i ja. Došla svome domu, otišla trčati, pila vodu, jela maline, nastavila listati standardne knjige.
Moji otišli na more, a sestra i ja ostale same. Iskoristila sam to pa i očistila kuću, generalno, kontajući kako se moja sestra elegantno išunjala i prekrižila taj posao sa svoje liste TO DO. I ovaj put.
Vratila se familija, potamnili, stavile se slike na fejs, a u tome dajdža odlučio okrenuti janje i opet nas sve sazvati. Milina je bila gledati kako se okreće na onoj šipki-šipci, bez zamjerke vegeterijancima.
Vratilo me to u sjećanja djetinjstva i ‘de dido još kožice’. Glavna rečenica didu rahmetli, dok je sjedio uz meso i pomno pratio svaki obrtaj. Nama djeci bi uvijek prokrijumčario koji komad mesa ili najslađu ‘kožicu’.
Pričaju mi kako je mali komšija ‘dobio motke’. Poslao ga otac da ih zovne na janjetinu (kad su je oni pekli koji dan prije), on došao i rekao: „Hajte, okreće se meso“.
Upitali koje, a on od zeze rekao ‘piletina’. Ovi moji ga zaozbiljno shvatili i najeli se kod kuće bureka. Došli poslije kod njih, kad ono janje bilo…
Vjerujem da ćete iz ovog zaključiti kako se puno janjetine jede kod nas, ali nije tako. Možda ljeti. Ustvari, kad se iskupi familija. I inače janje – sinonim za prinos žrtve, jest. Uistinu se žrtvovalo ovog augusta – makar za moju familiju (bilo je još okupljanja).
No, august je i jedini mjesec kad smo svi skupa, budući da su i familije žrtvovale svoj ostanak ovdje. Kako bi imale pristojan život, otišle su da ga i žive – makar van države. Nisu htjeli biti žrtvena janjca bh. politike i soli koju prosipa vlada.
Pričam i sa najmlađom dajdževkom, koja je maturantica. Kaže, ostaje joj se ovdje, školovala bi se ovdje, pa kako bude. Ja je podržavam. Iako joj ne doprinosi plaho, ali pomogne. Ima zasjedu, dok se kontrira s familijom.
U tome svemu čuješ i izjava od kojih te zaboli glava i razmišljaš ko je ovdje lud, ali kad se sjetim sitcoma devedesetih na tematiku familijarnih komedija, utješim se. I njih sam gledala svaki dan, smijala se i ibretila svaki dan. I bilo mi zanimljivo.
Eto ista stvar. Još, svoje ne gledam svaki dan. Mislim da smo jedan klasični sitcom američke porodice. Samo bosanske.
Sestri su ukrali i telefon jednu noć u gradu, pa je kupila novi. Prvo što joj je tata rekao nakon izlaska iz radnje bilo je ‘gledaj da ti ga ko ukrade noćas u gradu’. Nakon toga smo posjetili majku/nenu, čiji je komentar po polasku kući bio ‘haj ćao i vidi da ti ga ukradu opet’. To me, također, vratilo u djetinjstvo kad dobijem kakvu igračku, odjeću – poklone, uz komentar: ‘gledaj pa da pokvariš/isprljaš/obatališ’.
Sasvim tipično bosanski, bar za moj family sitcom, a o rečenici ‘Edina sine’ da i ne govorim.
Neka, sad se smijem dok prelistavam film.
Približavamo se kraju augusta, familija se polahko rasipa, ali opskrbljena uspomenama i janjetinom do naredne godine. Gdje ćeš bolje emocije!
Ja se vraćam na zelene čajeve, mada i dalje jedem mnogo više od banana. Počela sam i pripremati članke za Karike, da me ne izbace ‘samo zbog jednog augusta’. Radim i neke ankete za fakultet. Pitam jednog čiku deveto pitanje ‘kome biste se obratili kada ste u teškoj financijskoj situaciji’ i ima ponuđene odgovore. Kaže čovjek ‘hitnoj’ i dodade ‘jer mi hitno trebaju pare’.
Nema šta, jesmo mesari, ali smo i kreativci.
Rezime: Džaba politika, džaba polumaraton, zdrava hrana i teretana, džaba Njemačka i Švicarska, viele Stres haben, knjige za zadovoljan život, itd, itd. Kad imaš ljude uz koje zaboraviš dunjaluk, a pritom ostaneš na njemu; kad zaboraviš i ne grizeš se što zaboraviš; kad se pritom smiješ; nahraniš, ne janjetinom već onom izvornom, ljubavlju iz djetinjstva – možeš čak i kokice pojesti dok s užitkom rezimiraš familijarni sitcom iz augusta. A i vala urednik ti može halaliti neaktivnost na stranici.
Autorica: Edina Čović (Karike.ba)
