Vrijeme planiranja odmora, ili kako to nas dvoje nazivamo, avanture je došlo. Odmah poslije novogodišnjih praznika počinjemo naše planove za ljetnu avanturu.
Pošto smo prošlu godinu (2016.) posvetili jadranskim otocima i generalno jadranskom primorju, ove godine smo željeli posjetiti neke egozične destinacije. Želja je bila posjetiti Bali. Kako smo istraživali tu daleku destinaciju, sve veća ljubav je bila prema istoj. Nakon tri mjeseca „njuškanja“ po internetu, došao je mjesec mart i već sada smo trebali definitivno znati idemo li ili ne idemo na Bali.
Nažalost, 2017. godina neće biti naklonjena našoj destinaciji zbog mnogih stvari o kojima ne bih sada pisao. Iako neostvareno putovanje, to nam je i dalje destinacija koju posjećujemo provom prilikom.
Nakon što je put za Bali propao, odlučili smo posjetiti ponovo susjednu Hrvatsku. Koliko god ljudi mislili i pričali kako ta lijepa država nema što ponuditi, nikada se neću složiti s njima. Dokaz ne mora biti s moje strane (iako ih ima već dosta), dokaz su mnogobrojne nagrade, kako za kontinentalne, tako i za morske gradove, koji svake godine budu nagrađivani od svjetskih turustičkih agencija.
Dogovori između mene i moje ljepše polovine su uveliko krenuli i konačno je potvrđen datum odlaska. Bio je to mjesec juli, šesnaesti dan u mjesecu. Ne mora mi ni`ko reći, znam i sam da je to špica sezone i da je veoma teško pronaći smještaj. Također, znam da su cijene paprene (barem za nas Balkance) zbog već sada „domaćih“ stranaca (posebno Britanaca, Nijemaca, Italijana, itd.). Ne treba puno o tome pisati, naš standard i njihov je nebo i zemlja, pa dok oni uživaju u apsolutno svemu što Dalmacija i Hrvatska pruža, mi, domaći se računamo prije svega što ćemo si priuštiti. Ali, nećemo o lovi, jer lova nije ni bitna kada imas „plan“. Spominjem plan, a mi ga nismo imali uopće, osim da želimo posjetiti neke pučinske otoke.
Krenuli sm0 iz Tuzle ka Dalmaciji. Pošto smo kofere davno izbacili iz naše upotrebe, spakovali smo planinarske ruksake i krenuli na more. Ujutru rano stigli smo u Omiš gdje smo proveli jednu noć kako bi skontali kuda dalje idemo. Omiš kao i uvijek, za mene posebno lijep zbog Cetine. Međutim, do sada malo drukčiji boravak u Omišu (iako kratak), a razlog je konstantno nadlijetanje kanadera iznad glave. Treba naglasiti da smo došli baš kada su bili najveći požari oko Splita i Šibenika, ali i Omiša. Nema veze, ne smetaju nam kanaderi, samo da ne gori! Bili smo u dilemi da li idemo na Dugi otok, posjetiti jednu od najljepših plaža u Dalmaciji (Sakarun) ili se uputiti odmah ka Splitu, a zatim Visu i još dalje. Nakon razgovora uz hladne pive, odlučili smo da ipak idemo ka Visu (nama već sada poznata destinacija, jer smo prošle godine također posjetili Vis i Biševo), a onda i dalje prema Brusniku i Svecu.
Ujutru smo pošli za Split gdje smo uhvatili trajekt za Vis. Pošto smo imali automobil, promijenili smo u putu plan (koji naravno nismo imali) – prije Visa idemo na Kornate (želja od prošle godine). Vozili smo se prema Zadru pored Splita, oko kojeg je na sve strane gorjelo. Strašan prizor. Kao i svaki put kada krenemo negdje, ne možemo doći na vrijeme zbog stalnog zaustavljanja i razgledanja, tako i ovaj put nismo stigli do Zadra nego smo se morali ranije zaustaviti i pronaći neki smještaj (naravno, nemamo plan, nemamo smještaj).
U Biogradu na moru tražili smo neki smještaj, ali sve je puno. Kada kažem puno, puno je sve kao šibica i nigdje ništa nema slobodno. Nakon 2 sata razgledanja i potražnje, pronašli smo kamp MIA. Ništa bolje kada naletiš na finu osobu koja ti izlađe u susret, kao da se poznajete sto godina. Nakon obavljenih formalnosti, nastale su muke oko rasklapanja šatora. Već danima nije pala ni kap kiše i prosto je nemoguće na toj lokaciji zakucati klin u zemlju. Sve je suvo i sve je kamenito. Montirali smo šator , umjesto 20 minuta, 120 minuta. Mokri, umorni, žedni, smrdljivi, sve smo bili. Ubacili smo stvari u šator, istuširali se i jeli, stigli smo prije ponoći na biogradsku Rivu, prepunu turista. Sve je bilo super dok nismo došli u šator i legli spavati. U daljini se čuju „naše Grand muzičke zvijezde“ koje polako uzimaju pod svoje i dalmatinsku obalu. Sve je super, ali ja ne mogu zaspati od „muzičkih zvijezda“. Hvala Bogu pa je djevojka zaspala, neka se barem neko odmori.
Ujutru smo ustali oko šest sati, spakovali se i ukrcali na turistički brodić koji nas je cijeli dan vozio oko Kornata i Telaščice. Kao i na svakom izletu, piješ vino, jedeš ribu, piješ vodu, sokove, „full gotiva“ za malu lovu. Naravno, ja Bosanac, pa opravdam svaku plaćenu kunu kroz vino i sve što se nudi.
Plovimo, prizori prelijepi, prolazimo pored mnogih usamljenih kućica, brodića, ribarskih, turističkih, privatnih, uzgajališta riba… Nakon nekog vremena stigli smo do Telaščice. Imali smo oko 2 sata slobodnog vremena za obilazak litica ili Slanog jezera. Slano jezero je karakteristično po mulju koje je ljekovito i koji se koristi za razne bolesti. Također, jezero je slano jer na dnu postoje male pukotine kroz koje ulazi konstantno slana voda (tako nam rekoše ljudi koji provode vrijeme na jezeru). Nama nije bilo baš interesantno jezero pa smo se odlučili hodati 15-tak minuta i popeti na litice. Sunce sija iz neba i zemlje, ali mi idemo, odlučni, pogledati litice.
Popeli smo se iscrpljeni, ali puni adrenalina i oduševljenja zbog pogleda, zbog visine i moći koja se može vidjeti na samom rubu litica koje pruža Telaščica. Litice se na mjestima duž Dugog otoga uzdižu i do 160 metara iznad nivoa mora, a u dubinu do 90 metara. Inače, Telaščica je park prirode od 1980. godine, koji se nalazi na Dugom otoku.
Nakon obilaska, ukrcavli smo se na našu barku i zaputili ka privatnom otoku Katarina. Stigli smo na otočić gdje nas je ponovo dočekala riba sa nekim mesom – neka druga životinja (konačno!).
U Biogradu na moru stigli smo oko 19 sati, spakovali sve stvari iz kampa i zaputili se pravcem Splita. Tamo nas je čekala prijateljica kod koje smo prespavali. Frendica nas je dočekala pravo domaćinski. Ugođaj kao kod kuće, od hrane, pića do svega što smo zamislili. Idemo spavati jer ponovo moramo raniti radi trajekta za Vis.
Novi dan, novi kilometri po moru. Pozdravili smo se s prijateljicom, ona nas je odvukla do trajektne luke i ukrcali smo se na trajekt pod imenom Petar Hektorović. Inače, vožnja trajektom iz Splita do Visa traje oko tri sata. Nakon što stigneš na Vis u mjesto Vis, hvataš iste sekunde bus za Komižu i voziš se još nekih 20-ak minuta do konačnog odredišta. Interesantno je što je 80% stranaca na otoku Visu. Meni još interesantnije, na otoku Visu kao da si došao na skroz drugi kontinent. Nije razlog klima, nije razlog ni otok, razlog je što su drukčiji ljudi, ponašanje je veoma veoma različito nego na kontinentalnom dijelu (možda je to samo meni tako, ali je tako).
Stigli smo oko 12 sati po najvećem suncu u Komižu, nama posebno drago mjesto. Ponovo smo se uhvatili u koštac sa traženjem smještaja jer nismo imali ništa rezervisaano, tj. nismo imali plan :). Razgovarali smo s našom poznanicom i drugim mještanima, ali svi kapaciteti su popunjeni. Nismo se mnogo obazirali na sve što smo čuli, pa smo otišli u turist info centra. Konačno klima, hladno, lijepo, mogao bih tu spavati. Ljubazna djevojka, također, ne tako optimistična, rekla nam je da je sve popunjeno, ali da možda ima nade za nas. „Okreće“ telefon i spaja nas s teta Pericom. Teta Perica je jedna divna, starija gospođa, koja nas je primila u svoju kuću. Pošto sam rekao da neću spominjati cifre i cijene, teta perica je nešto najjeftinije što ti se može desiti za vrijeme špice na Jadranskom moru. Albanija je skupa za teta Pericu. Uredno, čisto, fino, bez interenata i televizora, ali i što će nam to kada mi samo trebamo krevet za prespavati.
Smjestili smo se, iskoristili smo priliku da se okupamo, odmorimo i navečer se “bacili” u istraživanje – kako dođi na otok Svetac. Iako sam ja već ranije pisao s nekim „barbom“ (od milja sve mornare zovem BARBA), trebalo je doći do njega jer nam se nije javljao. Noć je pala, svi sa svojim štandovima izlaze na Rivu i pecaju svoje potencijalne kandidate, kako za Biševo (Modra špilja), tako za razne izlete (kopnene ili vodene) oko Visa i na Visu. Prvo smo popili hladnu pivu pa onda u potragu za našim moreplovcem. Kada smo krenuli u potragu za onim što nama treba, naletili smo odmah na osobu koju smo trebali. Radi se o „NIKA ADVENTURE TOURS“. Ovo sada izgleda kao i svaki drugi levat koji te upeca i vuče po svojim brodivma. Levat koji natovari po 100-150 turista i idemo po moru, međutim nije ni blizu toga. Ovo je mještanin Komiže koji je sve, ali nije biznismen i nije zaluđen lovom. Ovo je veliki avanturista, zaljubljenik u more i prirodu. Odmah smo se skontali oko mail-ova koje smo razmijenili pri dogovaranju za put na Svetac i priča je odmicala sve dalje i dalje. Razgovar je bio čisto filozofiranje, ali veoma interesantno. Nakon razgovora, dogovorili smo da idemo na Svetac sa posjetom otoku Brusniku.
Sutra je bio dan za odmor (konačno). Izležavali smo se po plaži i uživali u prelijepom, čistom moru. Navečer, standardno, izađeš, šetaš, ako si gladan klopaš i tako svaki dan ako provodiš standardno ljetovanje (krevet, plaža, ručak). Hvala Bogu, mi smo odmakli od toga i ne zanima nas takav način ljetovanja.
Prošao je dan izležavanja, navečer smo se već pakovali za polazak na našu glavnu avanturu, a to je odlazak na otok Svetac i Brusnik. Ujutru smo oko pola osam već bili pred barkom, ovaj put doslovno barkom (jedrenjakom). Po prvi put ne idemo brodom gdje su turisti i gdje nas je 100, idemo u pravu avanturu. Na barci nas je bilo 8-10, uključujući „kapetana“ i njegovog ljubimca – pas, ženka koja je luda za vodom i morem.
Izašli smo iz komiške uvalice i došli na otvoreno more, krećemo se ka Brusniku, cca. tri sata udaljenom otočiću od Komiže. Nakon sat mirne vožnje, počeo je puhati Jugo. Moj prvi Jugo na otvorenom moru, na malom čamcu. Prvi susret i nije tako ugodan, a razlog je preveliko ljuljanje barke, uz pratnju mučnine i nagonom za bježanjem sa barkice. Pošto je nemoguće pobjeći, morao sam naći način kako se umiriti. Rješenje je horizontalni položaj i gledanje u nebo. Tako sam dva sata proveo: gledam u nebo i pratim jarbol koji se ljulja lijevo desno u promjeru od 10 metara (najmanje). Nakon nekog vremena, polako se osjetilo smirivanje vjetra, a pri tome se oglasio naš barba i rekao da je pred nama otok Brusnik.
To je otočić magičan po mnogo čemu, ali i mističan, ujedno. Vulkanskog podrijetla. Plaža ili žal prekriven je oblutcima različitih veličina, sada nažalost više većih nego manjih zbog uzimanja oblutaka za uspomenu od strane turista. Pri izranjanju otoka iz mora te hlađenju vulkanske lave nastajale su stijene stvrdnute lave koje su se spajale sa oblutcima. Otok ima dugogodišnju povijest u ribarstvu. Otok je korišten u ribarskim regatama u zimskim mjesecima kada su ribari sa Visa krenuli u takmičenje u sakupljanju riba i jastoga. Zanimljivo je to da pošto je otok mali, a dosta ribara se tada takmičilo samo oni koji su prvi stigli do otoka su se usidrili a drugi, koji stignu posljednji bi tokom tog dugomjesečnog takmičenja morali ostati na svojim brodovima. Oni koji su se usidrili bili bi na otoku zaštićeni od nevremena i mogućeg lakšeg čuvanja ulova. Dozvoljavali su samo svojim “konkurentima” da suše mrežu na otoku jer je bila od pamuka, pa da ne bi propadale. Od oblutaka su pravili gomilice jednake udaljenosti na kojima bi sušili mreže i vesla redali. Također su pravili zaštitu u obliku kućica od oblutaka koje su ih štitile od nevremena. Krov je bio napravlje od dijelova broda koje su mogli koristiti.
U srcu Brusnika nalaze se još i izvorišta slane vode tzv.”jastožare” tj. mala jezerca ili bazenčići koji su ograđeni oblucima. Unutar jezeraca je slana voda koja se stalno obnavlja zahvaljujući poroznosti dna. To je dosta pomagalo ribarima jer za vrijeme regata sve jastoge koje su ulovili su čuvali u njima. Jastozi nakon ulova mogu biti neko vrijeme na suvom, te ne bi mogli podnijeti dugotrajno izlaganje suncu pa su te jastožare prekrivali veslima i dijelovima broda. Na taj način su sigurno čuvali jastoge. Sve je to smišljeno fantastično, jer nekada ne bi bilo soli ili leda kako bi zaštitili ulov od propadanja. Za vrijeme zimskih oluja zna se desiti da voda prepolovi otok na dva dijela. Od flore i faune na otoku ima endemskih vrsta, i to od biljaka dubrovačka Zečina, a od životinja endemski Crni gušter. On obično bočno ima pjege azurnoplave boje koje se najbolje vide kod poluzrelik jedinki. Otok je zaštićen i zabranjeno je bilo koje narušavanje prirode.
Nakon što smo obišli otok Brusnik, oduševili se svemu onome što posjeduje, saznali od našeg barbe sve ovo što je napisano u prethodnom dijelu teksta, ukrcali smo se na našu barku i krenuli na otok Svetac. Vozili smo se oko 30-40 minuta, što i nije tako puno jer cijelo vrijeme se vidi Svetac, pa daje dojam da je tako blizu. Vjetar je bio sve slabiji, što je meni odgovaralo. Nakon što smo došli, prestao je Jugo, a počela je Bonaca (nešto novo ponovo za mene, na otvorenom moru).
Plovili smo lagano oko otoka i došli do jedne prelijepe uvale, gdje smo se zadržati nekoliko sati, ručali, kupali se, pričali „ribarske priče“, ronili, skakali i još dosta toga što smo htjeli. Naš barba se dokazao da nije kao svi ostali jer nije bila klasična riba nego je bilo dosta toga što se jede kada si na moru (sve ukusno, lijepo i s puno ljubavi napravljeno). Nakon što smo se najeli, napili, umorili pa odmorili, bilo je vrijeme da krenemo dalje oko otoka. Nakon 30-ak minuta vožnje, stigli smo do nove uvale. To je uvala gdje smo se ponovo iskrcali – sada na otok Svetac.
Veličanstveni otok koji je u vlasništvu porodice Zanki. Nastanjeni su na otoku oko 250 godina. Otok je bio naseljen još od starogrčkog perioda, potom rimskog perioda iz kojeg datira i ostatak Teutine kule (vlasništvo kraljice Teute na najistočnijem dijelu otoka). Potom su otok naselili Benediktanci koji su također ostavili ostatke samostana na jugoistočnoj strani iz 15.st. Nakon toga, otok je u vlasništvu Crkve od koje ga preuzima porodica Zanki. Između 2 svjetska rata otok je bio naseljen i imao je oko 50 do 80 stanovnika, danas je nenaseljen ali i dalje ima 3 kuće i crkvicu (zemljište oko crkvice pripada Crkvi, a ne porodici Zanki). Otok posjećuje i dalje porodica Zanki koji provode ljetne dane u svojim domovima, a nerijetko borave i tokom zimskih dana. Od flore i faune tu je makija, hrast česmina (za izgradnju brodova), rogač i vinogradi. Eleonorin sokol, sove a postoji priča da se nalaze i sredozemna medvjedica zbog blizine medvjeđe špilje.
Nakon što smo se iskrcali na otok, naš barba, inače jedan o suvlasnika otoka nas je odveo do svoje porodice (ne cijela, ali nekolicina), tj. do svoga doma na otoku. Od barke do doma na otoku nam je trebalo oko 20-30 minuta laganog hoda. Uzmemo li u obzir da je bilo veoma, veoma toplo i da je sunce pakleno, kapa dole za nas 5 koji smo se popeli do njegovog doma.
Dolazimo na odredište i odmah oduševljenje. Ljudi nemaju struju, nemaju vodu, nemaju nikakav luksuz, ali imaju sve! Pitate se kako!? Vodu dobijaju od kišnice, struju imaju od nekoliko panela i na taj način opskrbljuju neophodne uređaje. Sve ostalo je prirodno. Pogled je neopisiv, jednostavno se mora vidjeti i doživjeti. Gore su nas dočekale 3-4 osobe od kojih smo svi tražili samo vodu. Nakon nekog vremena sa vrha otoga stigla su i dva magarca, s kojima smo se igrali i slikali. Odmarili smo još malo i krećenuli nazad ka svojoj barci.
Za povratak na Vis nam je trebalo oko 3 sata. Na našu sreću, more je mirno, idealno za plovidbu i razgledanje. Ne bi bilo otvoreno more, a da nam ne priredi nešto nezaboravno – ovaj put delfini svuda oko nas. Gdje god se okrenemo delfini plivaju, nešto što se ponovo mora vidjeti svojim očima. Po povratku smo uživali u pivu, druženju i prepričavanju svega što smo vidjeli u toku dana. Pošto sam ja ostvario svoj dječački sam, posjetio Svetac, više mi vrag nije dao mira, pa sam odmah pitao barbu za novu avanturu – otok Palagruža.
Nakon odomra i popijene pive, otišli smo u svoje “domove”. Naravno, umorni kao psi, legli smo, ali bez mogućnosti momentalnog sna. Utisci, slike i doživljaji se vrte kroz glavu iz sekunde u sekundu. Ipak, nakon okretanja po krevetu, došli su snovi tamo gdje trebaju.
Ujutru ponovo pakovanje i ukrcavanje na trajekt. Na našem putu na Svetac smo upoznali prekrasan par koji su nam obećali izaći u susret i povući nas do Visa iz Komiže, kako ne bi morali plaćati i ganjati autobus za Komižu. Iz Komiže nastavili smo put prema Splitu.
Nakon 3 sata vožnje, stigli smo u Split. Ponovo nas naša prijateljica dočekuje uz kafu iz džezve, koju nismo pili već nekoliko dana. Proveli smo neko vrijeme s njom i njenim mladim mužićem, zahvalili se na svemu što je učinila za nas i krenuli dalje put juga. Put nas je navečer ponovo odveo u Omiš. Pronašli smo smještaj i odmah otišli na plažu. Bila je to zadnja noć naše kratke avanture.
Zadnja noć je posvećena plaži, mirnim zvucima malih valova, u pozadini lagana muzika koja dopire do nas, a mi sa stopalima pokvašenim u more uživamo i razmišljamo u svemu što smo doživjeli na Brusniku i Svecu.
Nakon predivne noći na plaži, odlazimo u krevet i još jedna noć je pred nama.
Ujutru smo se posljedni put spakovali i krenuli dalje, još južnije. Zaustavljali smo se po potrebi u nekim mjestima, kupali se i nakon toga prešli u BiH, te nastavili prema Tuzli.
Dalmacija kao i svaki put, puna je iznenađenja, puna neotkrivenih mjesta, puna prirodnih ljepota, puna povijesnih bogatstava. Jer nije Dalmacija samo Makarska rivijera, nije Dalmacija samo noćni izlazak, nije Dalmacija samo plaža i borba za mjestom na plaži, Dalmacija je mnogo više, Dalmacija je mjesto za istraživanje i uživanje u onome što doživiš svako jutro, svaki dan i svaku noć. Dalmacija je za mnoge neotkrivena beskrajna ljepota. Dalmacija je nešto što ti pruža da doživiš na poseban način i da to nosiš sa sobom zauvijek!
Bilo je ovo prelijepo iskustvo koje se mora doživjeti, a mi vam prenosimo u najkraćim crtama ono što smo posjetili i doživjeli!
Sunčica i Mario! 🙂
