Sa smrću moje Nene, preselili smo se iz Tušnja 215 u novu zgradu na Pašabunaru. Te godine napravljeno je puno novih zgrada u Tuzli i većina ljudi koji su nas okruživali, rodbine i prijatelja uselilo je u nove stanove. Dugo nam je sve mirisalo na novo, svi smo imali nov namještaj, ali nekako isti. U vrijeme stabilnog socijalizma,  svi smo imali identičan namještaj, preovladavale su boje: smeđa, maslinasto zelena i drap. Poneko se usuđivao na neku bordo varijantu, ali „na tome se vidi svaka praška“ većinom su komentarisale mame. Pa kad sam ja, dvadeset godina kasnije krenula da kupim bordo crveni tepih, svekrva mi je odmah rekla: „Nemoj, na njemu se sve zna.“  Dakle, u socijalizmu smo živjeli svi isto, preferirajući boje na kojima se ne vidi, pa bilo prljavština, ili šta god, al’ nek je zakamuflirano.

E te ‘77 kad uselimo u nove stanove, glavna moda je bila imati dvije stvari: itisone „od ćoška do ćoška“ i regal, takodje od „zida do zida“. Pa se moj ujak prevario i zastro cijeli stan itisonima, pa to dobro ulijepio, pa uklopio regal u milimetar i godinama kasnije ništa nisu mogli da mrdnu ni izbace, nego su itison opsijecali, jer taj dio ispod regala ničim nisu mogli da iščupaju. Ti itisoni, uglavljeni u ćoškove, često su se pokazivali kao nekvalitetni, jer su se udubljivali i ostavljali trag od hodanja, pa su ćoškovi uvijek djelovali kao novi, a sredine utabane i polupoderane.

Moja mama je par godina pokušavala da negira ovu činjenicu, pa je četkom podizala utabano tkanje, ne bi li itison makar nekada djelovao kao nov. Enterijer svih soba je bio isti: regal, dva ležaja na rasklapanje, klub stočić i dvije fotelje, na zidu par goblena. Prosto ne znaš kad si u svom stanu, a kad kod komšije.

E ove ljetnje vrućine, a i sjedeljka juče s društvom iz škole, podsjetiše me na ljeta našeg djetinjstva. U naše vrijeme bilo bi totalno nepopularno imati neku ženu koja pomaže u kući. Sve kućne poslove smo radili sami, sve mame su bile domaćice, i one koje su istinski bile domaćice, pa sve do ljekarki i profesorica. Apsolutno bi bilo bogohulno i buržujski vidjeti da u stanu prozore pere i prašinu briše neko ko nije ukućanin.

I kaže Adem, moj drug iz razreda juče: „Vidiš li ti ovu našu djecu, svi spavaju do 11, a u naše vrijeme nisi mogao spavati, nema šanse. Sjećaš se, kod sviju nas je bilo isto, mama najdalje u pola devet otvara vrata sobe, spušta usisivač, otvara prozore širom, kaže ustajte da se sređuje soba i počinje da usisava! Pa ti spavaj.“

I tačno, kod moje mame je bilo isto tako. Pored toga, ostavi otvorena vrata kupatila, a tamo mašina centrifugira, pa u kuhinji šišti pretis, pa usisivač. A nama mladalačke oči padaju, lijepe se: „Nemoj mama, još malo!“ „Ma šta malo, ustaj da se peru itisoni!“

E to je ta ljetna zabava o kojoj govorim. U njoj smo čak uživali.

Svakog ljeta kad dođu ovakve vrućine kao danas, u mom komšiluku bi nastala epidemija pranja itisona. Al’ to je bilo zabavno, jer u Tuzli nije bilo bazena i jezera, pa je prskanje šlaufom bila pašabunarska ljetna zabava, koju nikada nismo odbijali.

Naša zgrada ima ravan krov i mi, komšijska djeca bismo gore iznijeli itisone, ribaće četke, deteržente i neizostavni kabaš sapun. A moj djed je na ribaću četku naštiklao dugačku ručku od metle, pa smo mi mogli da ribamo i stojeći! Gore bi nastala zabava, ribanje, lijeganje na mokar tepih, bacali bismo jedni druge na klizav nasapunjan tepih, prskali se ledenom vodom, padali, klizali se u deterdžentu. Sve je mirisalo na kabaš, na mladost, cijelim Pašabunarom bi se razlijegao smijeh i razdragana graja. Ništa nije prijatnije za stopalo, nego gacati po mokrom, nasapunjanom tepihu.

Ono na šta nisam ponosna jeste da smo otvarali hidrante, razmotavali vatrogasno crijevo i odvrtali tu vodu, pa time prali i tepih i jedni druge, al’ pritisak je bio toliko jak, da nas je to rušilo s nogu. Ta crijeva bismo rijetko kad osušili propisno i vratili u ormarić hidranta, nego su onako ostajala, trunula i bacala se. Srećom, kod nas se nikada nije desio požar, pa je ovo prolazilo nekažnjeno. Nekako, do narednog ljeta, sva bi crijeva bila nova i zamijenjena i mi bismo ih opet iznova razmotavali. Moja mama je jednom čak iz Rumunije donijela šlauf od 30 metara, roze-narandžaste boje, klasične za sve tadašnja šlaufe. I taj je i posle rata služio cijelom komšiluku za koješta. Od tad, kupujući skupe deterdžente s lavandom, te ekstraktima francuskih parfema i bezbroj puta kritikovana od moje djece, ja vjerujem da je ipak čisto samo ono što miriše na kabaš.

Ovu zabavu je jednom prekinuo komšija Ramiz tvrdeći da mu curi voda s plafona, jer krov propušta. Nikad nismo utvrdili da li je folirao. Inače, komšija Ramiz je bio glavni boss u našem haustoru, bivši direktor osnovne škole, uvijek toliko autoritativan, s naređivačkim stavom postrojavao je sve komšije i predlagao kada je vrijeme da se kupe nove zastave, koje je kačio o praznicima, jer smo iznad haustorskih vrata svi imali po tri cijevi u koje se umetne zastava, kad je kakva bitna prilika. Komšija Ramiz je autoritativno prenosio dešavanja sa sastanaka iz Mjesne zajednice, te kakve aktivnosti možemo očekivati, a naročito kada je vrijeme da se svi odazovemo akciji čišćenja podruma. E prilikom jedne ovakve akcije, mi djeca smo htjeli da pokažemo koliko smo vrijedni i neko je predložio da odignemo tešku metalnu rešetku, koja služi da se prije ulaza u haustor odguli blato s obuće, te da iščistimo to nagomilano blato. To i uradismo, no rešetka je bila preteška i gabaritna, pa je nas dvoje-troje jedva to držalo, dok je komšinica Almira izbacivala blato lopaticom. Kada je završila, moja kuma Amra i ja smo brojale do tri i na treću je trebalo ispustiti rešetku, da se padom zatvori. No Almira nije reagovala brzo, te je rešetka pala na njeno stopalo i otkinula joj nožni palac.

Strašne batine smo dobili, prijekore, majke su plakale, Almirina mama je vrištala na glas. Dugo smo se ježile na zvuk vozila hitne pomoći, u koje tad unesoše prestravljenu Almiru. To ljeto je Almira sjedila s zavijenim stopalom, dok smo mi prale itisone i govorila da nam nikad neće oprostiti. Da oprašta prst, al’ neće pranje i prskanje.

Kad smo postale djevojke, dotjerivale se i nosile sandale, uvijek bi se našao neko nov da primijeti da Almira nema dio prsta. Ona bi uvijek pola nasmijana, pola prijekorno, pogledala Amru i mene i rekla: „Pitaj njih.“

Naš ravni krov bio je prepun raznih TV antena. Imali smo dva kanala, ali i njih nije bilo lako „uhvatiti“, nego su se na terasu iznosile mrežaste i takozvane „riblja kost“ antene, pa bi se to nadžidžalo i pričvrstilo uz neke motke, podizalo što više, da uhvati prokleta dva signala, sa jednog od dva predajnika, Ilinčica ili Majevica. Uvijek bi jači vjetar ili oluja poremetili i pokidali antene, pa bi se to namiještalo danima. I mi dok bi prali itisone, moji nestašni drugovi penjali bi se i okretali antene u kontra pravcima, što bi to isto veče, kad shvate stanari da nema slike, počeli da namiještaju na vrlo zabavan način. Najglasniji su bili Almirini roditelji i brat. U naše vrijeme postojala su dva indikatora kvaliteta slike na TV-u, a to su „snijeg“ i „mlijeko“. Taj snijeg je najčešći bio, čim mrdneš antenu, izgubi se slika i umjesto toga imaš hiljade sivih tačkica na ekranu. Almirin tata bi se penjao na terasu i štimao antenu, a mama je u stanu gledala u televizor i prenosila poruke bratu koji je bio na balkonu, pet spratova ispod terase. Tata bi vikao odozgo: „Valja li slika?“ Onda bi se začulo bratovo deranje: „Snijeg! Pomjeri!“ Tata bi visio kao majmun na rubu dimnjaka, propinjao se i s naporom okretao antenu u pravcu Ilinčice, a odozdo bi se začula vika: „Ostavi, k'o mlijeko!“ Međutim, dok taj signal stigne do tate, on bi već malo pomjerio i pet spratove niže začuo bi se mamin krik: „E jebiga sad!“

I nedugo zatim, dođe nova moda i u stanove uđoše jambolije, te bijele čupave prostirke, koje podjsećaju na jagnjeće krzno. Svaka sobica, sećijica, foteljica, sve što do sebe drži, moralo je biti zastrto jambolijom, koja em bode, em se linja, em se prlja, uglavnom, počesmo i to ljeti da peremo.

Moja mama je insistirala da jambolija ide na pod, jer je tako u časopisu Bazar vidjela. A onda bi, što reče Adem, otvarala vrata u vrelo nedeljno jutro, upadala s usisivačem, otvarala prozor i govorila: „Ustaj da gaziš jamboliju.“

I nasuli bi deterdzent u kadu, ja bih jamboliju gazila kao grožđe, mama bi je posle isprala i iznosila napolje da se osuši, jer je to bilo moguće samo kad je četrdeset stepeni napolju.

I jednom smo sjedila kuma Milijana i ja u njihovom pretoplom stanu u Rudarskoj i kad ja rekoh da više ne mogu izdržati toplotu, ona reče: „Znaš ovaj fazon kad Haso namjerno trpi i hoda u tijesnim cipelama, pa veli: ne bih dao onaj rahatluk kad ih skinem?“

„Znam, što?“

„E pa šta misliš da se sad umotamo jedno pola sata u ove jambolije, pa kad se odmotamo, biće nam super.“

I dođe ta ‘92, te nam komšija Ramiz prenese direktivu iz Mjesne zajednice, da sredimo podrume, jer sve miriše na rat. Izbacismo tada posljednji put crno-bijele televizore, radio aparate, staru burad, polomljene antene, stolice kojima fali ili noga ili naslon i svu ostalu starudiju. Oprasmo podrume, pometosmo i za prostirke stavismo sve naše stare itisone i jambolije, godinama prane i čuvane. I to nam bi ratno sklonište, gdje smo bezbroj puta prepričavali kako smo bezbrižno uživali do rata, kako Almiri upropastismo prst i kako se njen brat derao: „mlijeko, ne diraj!“  I nikada kasnije nismo prali tepihe, nikada razmotavali crijevo. Vremena su se mijenjala i barem se meni tako čini, u našem komšiluku nikad više nije bilo onog smijeha i one mladosti.

A jednom smo se vozili idući za Travnik, Mirso i ja, dobrim starim OHR-ovim Landcruiserom, a vrućina je bila nesnosna.  I prolazivši kroz Zenicu zapazimo scenu, koju smo morali odgledati do kraja. Naime, negdje na izlazu iz Zenice, gdje je Bosna pristupačna, ima fine plaže i hladovinu, e baš tu vidjesmo kako grupa mladih ljudi kupa kravu. Uveli su kravu u vodu do koljena, njenih koljena. Nekoliko djece je ribalo kravine noge i bedra četkama, a drugi su polivali kantama, odozgo, preko leđa. Činili su to s takvom radošću, a krava je bila toliko poslušna, gotovo nepomična. Nismo mogli da zaključimo da li joj to prija, ili je prosto disciplinovana, ali smo Mirso i ja dugo uživali u tom prizoru.

I tako, razmišljam cio dan danas kako bi me jedino dobro zabavilo da imam jamboliju da gazim, ili da ribam tepih na nekoj terasi, da vrištim ako baš u mene upere šlauf sa ledenom vodom, kad već nemam kravu, a ni rijeku da je kupam.

 

Piše: Sanja Hajdukov

Erazmo- Tuzla

Centar za promociju cjeloživotnog učenja

Komentari

Komentari

Nema više članaka