Dani provedeni u Španiji ostaće u posebnoj škrinji mojih uspomena. Madridska vrelina, luksuz sa juga i duša Barcelone potvrdno su klimnuli glavom na sve moje zamisli o zemlji divnih ljudi, sangrije i passo doblea. Uz to, pokazali su mi još mnogo toga zbog čega je platonska ljubav prema svemu španskome postala realna, skoro opipljiva.

Piše: Damira Ibranović

Možda ću jednog dana moći ostati, ali ovaj put sam morala otići. Iz Barcelone. A pojma nisam imala kuda. Nekako se činilo da sve ono što je na putu prema BiH ne može biti dovoljno dobro da nadmaši zemlju mojih snova.

Prvo smo željeli u Beč – jer kako da Bosanac obiđe pola Europe, a ne ode u grad gdje se naš jezik čuje koliko i njemački. Ali, raspored vozova i nedostatak vremena, uspjeli su natjerati Bosance da obiđu pola Europe, a ne vide Beč.

Milano je bio plan B. I odvažno smo se i zaputili tamo. Krenuli jesmo, ali stigli nismo. Zato smo usput , osjetili koliko Nica skupa može biti (30 eura za hljeb, dvije bočice soka, salamu i kesu čipsa – u marketu), divili se Azurnoj obali, vidjeli noćnu ljepotu Đenove, odspavali u vozu duže za pola sata nego što je trajala vožnja za Firencu (probudili se u praznom vozu i nismo imali pojma gdje se nalazimo), prošli kroz Veneciju….

Ali ne tek tako… Pustili smo voz da ode, spakovali ruksake u lockere na stanici i zakoračili na „beton nad vodom“. Ima Venecija taj neki šmek koji izaziva poštovanje i znatiželju. Svi koji su ikada bili na času historije znaju zašto poštovanje, a znatiželju jer se čini da te iza svakog ugla očekuje nešto novo. A ništa novo da se ukaže. Ostaje dosljedna sebi. Tu dosljednost povremeno naruši neki omanji trg i to je sve. Nakon prostranih gradova kroz Njemačku, Holandiju, Francusku i Španiju, uske venecijanske uličice su mi stvarale blagi osjećaj klaustofobije.

Bilo je zanimljivo vidjeti ovaj jedinstveni grad, koji na vodi održavaju drvene konstrukcije – a kako neki historijski spisi kažu, dio tog drveta potiče iz bosanskih šuma.

Ali moram priznati da me nije oborio s nogu.

Svakim pogledom na kanale, gondole, mostove, zgrade, barove, Veneciju sam poredila s Amsterdamom. Nisam se mogla oteti tome, budući da su oboje lepotu izgradili oko svojih kanala. I nije ga uspjela nadmšiti u mojim očima.

Ne znam za druge, ali meni, jedna od nadražih stvari tokom cijelog putovanja bili su susreti s ljudima koji su krenuli na ovo putovanje skupa sa mnom iz BiH. Tako i u Veneciji sretosmo A., A., i N. One su lovile voz za Zagreb, a mi za Trst. Samo smo si stigli poželjeti sretan put i uskočiti u vozove. Nema ništa ljepše nego dijeliti sreću s drugima, a to je cijela #pue17 ekipa radila 22 dana. Prolazili smo kroz iste ili slične zgode i nezgode svo to vrijeme… Onda se pronalazili kojekuda po europskim metropolama i prepričavali šta se desilo juče, prekjuče… Razilazili se i ponovo pronalazili.

Ljudi, sloboda je najbolji osjećaj ikada! Dobro, možda rame uz rame s ljubavlju. A na jednom putovanju kao što je ovo moje (zapravo naše, jer ono ne bi bilo to to bez ljudi koji su bili sa mnom) spoznate šta je istinska sloboda.

Ustaješ kad hoćeš, jedeš sta ti je ćejf, ako želiš od noći napraviš dan, od dana noć, koračaš u pravcu koji ti se u tom momentu učini zanimljivim, stižež na voz kad ti to poželiš, spavaš pod otvorenim nebom ili iskeširaš 50 eura za noć u hostelu… Zvuči jako dobro, zar ne?

Zvuči i jeste jako dobro! Biti u mogućnosti živjeti za trenutak je pravi život!

Serija mojih #agdjejedaca priča je pri kraju, a ja sam emotivno, duhovno i psihički bogatija za tri života. A sigurna sam da će se do finalnog povratka kući to bogatstvo još malo uvećati.

Komentari

Komentari