Ekipa koju je tim platforme hoću.ba i Inkubatora društvenih inovacija Munja okupio na ovom sjajnom putovanju je zaista šarenolika. Po svim pitanjima. Tako su nas i šine odvele u različitim pravcima iz Berlina, gdje je sve i počelo.

Šine su nas odvele u različitim pravcima, ali nam se putevi nisu razdvojili. U svakom gradu smo žurili na dogovorene ture i izlaske s nekom od #pue17 ekipica. U Amsterdamu nas je bilo najviše, u Parizu smo krstarili Senom s mojim Tuzlacima, a u Madridu smo poslije ponoći na jednom od trgova, uz pivo prepričavali događaje s dragim Heecegovkama I. i A., dok su se u isti hostel chekirale naše Sarajke A.i A. s kojima smo i nastavili put prema jugu Španije.

Znate ono kad vam se planovi poremete? Onda budete ljuti i frustrani jer nećete ostvariti cilj.

Ali kad putujete na ovakav način kako ja putujem, svaki neostvareni cilj donosi ostvaren neki drugi. Neki kojem se niste ni nadali ali vas učini sretnim.

A to je ono najbitnije.

Kad sam stavljala na papir gradove koje želim posjetiti tokom svog Eurotrip-a,  Malaga je bila visoko na listi prioriteta. Zapravo ona je na toj listi još od 6. razreda osnovne škole kada je nastavnica geografije rekla da je to najtopliji grad Europe.

Budući sa sam ja pravo “ljetno dijete” koje obožava ljeto,  sunce i more, jos tad je onaj mali buntovnik u meni obećao da će kad-tad vidjeti tu Malagu.  I konačno sam imala priliku otići tamo, kad ono – promjena plana.

Nisam partybreaker pa nisam htjela proturječiti ostatku ekipe kada su odlučili da idemo u Marbellu.

Zvuči primamljivo, pomislih. Ipak je to jedno od najluksuznijih ljetovališta u Španiji, ne može biti loša ideja, pogotovo što imamo jednog lokalca na našoj strani,  koji će pomoći da naš budžet ne osjeti “čari” jednog takvog mjesta.

Nakon kiše koja nas je pratila kroz Njemačku i Holandiju, zatim vrućina koje su tjerale živu na termometru sve više prema gore kako smo se spuštali južnije,  nekoh cca 150 prehodanih kilometara, plaža,  sunce i more su sve sto nam je trebalo.

A Marbella nam je dala to i mnogo više. Dala nam je savršen pogled prema Gibraltaru i Maroku, kristalno čisto more, nepregledne pješčane plaže na kojima smo ležali dva dana i punili baterije za nastavak putovanja.

Tu su noge zaboravile prehodane kilometre i leđa preneseni teret u backpackovima. Jeli smo preukusnu tradicionalnu hranu i pili sangriju pod punim mjesecom, i društvu Iraca, Engleza i Španjolke.

Prošetali smo se i do mega giga luksuznog Puerto Banusa gdje se ogleda sav luksuz koji turisti donose sa sobom u ovo mjesto. Lamburginiji,  Porshei i slični jednorozi se provlače jedni pored drugih, tražeći gdje će se parkirati.  S jedne strane ulice je marina s jahtama od kojih vam vilica pada do poda, a s druge niz prodavnica najpoznatijih brendova i restorana u kojima najjeftinije sto možete poručiti košta 32€. Nije ni čudo što se tu okuplja svjetska elita i celebritiji.

Iako ne mogu ući u neku od tih prodavnica i kupiti sve sto poželim, a da i ne upitam za cijenu, iako nemam svezanu jahtu, niti tražim parking za svog Bentleya, super je na par sati biti dio jedne takve priče i osjetiti damar jednog takvog mjesta.

A nisam mogla dopustiti da se zaputim u Barcelonu, a da ipak ne svratim u Malagu. Zato sam V., A. i A. podigla na noge i umjesto da se kupamo još jedan dan na predivnim plažama San Pedra (Marbelle), zaputili smo se u Malagu.

Toplo jeste, ali ni blizu kao u Madridu. Što se mene tiče, oborena je zvanična statistika iz udžbenika da je ovo najtopliji europski grad. Ali da je divan – jeste.  Arapski utjecaj je vidljiv na svakom koraku. Historija i blizina Afrike, tačnije Maroka je tako lijepo oblikovala ovaj mediteranski grad.

Kada hodate ulicom, niste sigurni jeste li u Tangeru ili ipak u Španiji. Što zbog arhitekture, to i zbog ljudi koje susrećete na ulicama.

Jos jedna stavka sa liste želja precrtana kao uspješno ostvarena. Put nas dalje vodi u Barcelonu, grad gdje će V., moj saputnik ostvariti svoj san i zaviriti u svaki kutak Camp Nou-a. Žensko sam koje fudbal smisliti ne može, ali ovakav jedan, slobodno mogu reći hram fudbala, svakako vrijedi vidjeti.

A uostalom,  ko bi fotoaparatom lovio sreću na licu frajera koji dolazi na stadion omiljenog kluba?

Komentari

Komentari

Nema više članaka