Na teži način sam naučila puno … ili se podsjetila onog što sam znala, kaže Ljiljana
“Tada sam živjela sa suprugom i dva sina. Kuhala, peglala, čistila … kao svaka dobra supruga i majka. Išla sam na posao, pušila, ispijala kafe, brinula o porodici, roditeljima, jela kad stignem, nervirala se zbog velikih ratova u svijetu i malih ratova među ljudima, siromaštva, ljudskih gluposti … “, ovako je počela svoju ispovijest Ljiljana (55).
Kad sve krene nizbrdo
“A onda, jedna za drugom, počinju se događati neugodne stvari. U istom mjesecu umire mi otac, muž ostaje bez posla, a unuk mora na operaciju. Svi su, nekako, navikli da im ja budem podrška i da uvijek imam rješenje za svaki problem … da ja uvijek znam i mogu. Pa tako i tada. Sa bolom sam se borila, plačući kada me nitko ne vidi, budila u sebi preostale zrake optimizma, pružala podršku mužu, nalazila najbolje liječnike za operaciju unuka … I tako, život ide dalje. Međutim, tog puta sam precijenila svoje mogućnosti, pa mi je stiglo upozorenje!”
Produženi vikend
Sve je počelo jednog lijepog jesenjeg dana, kada sam krenula s prijateljicama na produženi vikend. Jedna od njih ima kuću na Zlataru, pa smo nas četiri riješile da uživamo u prirodi, suncu. Nakon ugodnog puta, došle smo do kuće. Smjestile se i otišle u obližnji restoran na ručak.
Osjećala sam da mi nije dobro, ali sam svoje stanje povezala s nagomilanim umorom i stresom doživljenim prethodnih mjeseci. Imala sam blag osjećaj gušenja, ali sam pretpostavila da je to od cigareta. Bilo mi je i malo muka, ali sam pomislila da je to sigurno od puta. Za ručak sam pojela samo par zalogaja, jer sam i dalje osjećala mučninu. Međutim, na sve te simptome nisam obraćala veliku pažnju, jer su se i ranije javljali, i to ne baš tako rijetko.
Drama u šumi
Dogovorile smo se da poslije ručka odemo u šetnju. Umorna sam, ali ipak odlučujem krenuti s njima. Idemo stazom zdravlja, kroz netaknutu prirodu, do vidikovca s kojeg se pruža pogled na jezero, od kojeg “zastaje dah”. Ali, meni je dah zastao i prije vidikovca – tako su se kasnije šalile moje prijateljice. Prolazimo kroz šumu, lijepo uređenom stazom. Ja se i dalje ne osjećam najbolje. Dvije prijateljice, mlađe i brže, odlaze ispred nas, a sa mnom ostaje – na svu sreću, prijateljica koja je liječnik. Sjedam na obližnju stijenu s namjerom da se odmorim i upalim cigaretu, ali osjećam da mi baš nije dobro. Obliva me hladan znoj, vrti mi se u glavi, osjećam obamrlost, vidim zvjezdice. Boli me u grudima … pokušavam uhahnuti duboko, ali ne uspijevam. Panika zauzima svoje mjesto, više ne mogu razmišljati … vidim crne krugove i gubim svijest.
Jedan infarkt za drugim
Budim se i vidim prijateljicu. Mokra sam, ispovraćana, osjećam obamrlost. Ona razgovara preko telefona. Ubjeđuje liječnika hitne pomoći da odmah dođe jer sam, po njezinoj procjeni, doživjela infarkt, i da je najvažnije da stignemo do ustanove koja ima koronarnu jedinicu. Nakon njenog uvjeravanja i 45 minuta izgubljenog vremena, stiže hitna pomoć i polazimo u pravcu zdravstvene ustanove. Ja osim obamrlosti, bola u lijevoj ruci i mučnine ne osjećam ništa. Onda se javlja oštar bol u prsima, kratak dah … i u vozilu dobivam još jedan infarkt. Sada je i liječnik hitne uvjeren u riječi moje prijateljice. Donosi odluku da me prevezu do Opće bolnice u Priboju, jer tamo imaju koronarnu jedinicu.
Spašen život
Stižemo u bolnicu i ja se prepuštam liječnicima, jer sam konačno na sigurnom. Stigli smo za sat i pol od prvog infarkta. Vrijeme je na mojoj strani. Urađena je brza dijagnostika i data terapija. Pozvali su mog muža, koji je stigao sljedećeg jutra. Ostala sam tamo još sedam dana (vikend sam maksimalno produžila) i, zahvaljujući dobrim odlukama liječnika i brzoj intervenciji, ja sam danas radno sposobna osoba. Zahvalnost koju osjećam prema ljudima zaposlenim u koronarnoj jedinici u Priboju je nezimerna. A iskreno se nadam da je tako na svim mjestima gdje se spašavaju ljudski životi.
Promjena navika
Na teži način sam naučila puno, ili se podsjetila onog što sam znala. Još uvijek radim, radujem se svakom novom danu. Usvojila sam zdrave stilove života. Jedem veći postotak sirove hrane (redovito), sada imam vremena za doručak, ručak i večeru. Ostavila sam cigarete, popijem po jednu kavu dnevno. Redovito idem na kontrole. Ne nerviram se (ili se bar potrudim da nađem način za prevladavanje stresa).
Postoji samo deset posto situacija na koje možemo utjecati, a vjerojatnost da ćemo to prepoznati je vrlo mala. Možda na razini statističke pogreške. Zato, sve što ne mogu promijeniti, pogledam iz drugog kuta i prihvatim. Konačno imam vremena za sebe, da bih onima koje volim “duže trajala”.
Stoga obratite pažnju na ono što radite danas sebi, svom tijelu i ne budite sigurni da se loše stvari događaju samo nekom drugom “, zaključila je Ljiljana.
