Teško je ljepotom nadmašiti veličanstveni Pariz. Zaista jeste. Pogotovu sutradan, dok se oduševljenja i utisci nisu sravnili na mom kontu doživljaja.

Ali, zemlja mojih snova je oborila i Pariz i Amsterdam s trona i popela se visoko, na prvo mjesto.

Prvi susret sa Španijom nije bio baš glamurozan. Dolazak na stanicu u Irunu je obećavao još jednu noć provedenu na stanici, odnosno ispred stanice, pod vedrim nebom. Do ponoći smo obišli sve hotele, hostele, kontaktirali Air B'n'B, pokucali na vrata crkve i bili vraćeni sa autobusa za Madrid. I jeli odličan doner kod španskog Turčina.
Siti, umorni i željni Madrida, noć smo proveli s beskućnicima, spavali na smjene, na turbo improvizovanim krevetima od ruksaka, a u pauzama posmatrali sve čudne ljude koji se vrte okolo.

Sabah zorom naš voz je zapištao prema španskoj prijestolnici. I to preko San Sebastiana. Umjesto direktne linije,  dobili smo presjedanje i 4 sata za odspavati na klupi, koja je mrvicu udobnija od  “kreveta” u kome smo proveli prethodnu noć i za popiti kafu, te prošetati ovim gradom na obali okean.

Zen koji vlada ovdje prosto tjera da se zaljubiš i obećaš sebi da ćeš se vratiti kad tad. Loveći internet da rezervisem smještaj u Madridu, upoznala sam djevojku koja mi je poslužila gratis keks uz moj cafe latte i počastila komplimentima za moj španski akcenat, te još jednim –  da izgledam kao Italijanka. Meni su Italijanke, možda najljepše i najinteresantnije žene na svijetu,  tako da je ovo svakako kompliment. 🙂

Poslije ovog kratkog odmora za dušu i tijelo – konačno osmosatni voz za Madrid. Kako su se smjenjivale šume, polja, manji i veći gradovi pored prozora mog vagona, uzbuđenje u meni je raslo.

A u Madridu gori nebo i gori zemlja. Četrdesetak stepeni u prosjeku. Asfalt prži tabane kroz đon mojih starki. Al’ nema veze – jer Madridu se može!

Ovaj komadić Španije koji sam vidjela je predivan, ali ljudi su njeno pravo bogatatvo. Toliko ljubaznosti i srdačnosti ni u Bosancima i Hercegovcima nema. Nas su dočekali raširenih ruku i osmijeha – konobarica u San Sebastianu, teta na stanici u istom gradu koja nas je provela kroz čitavu stanicu i proceduru rezervacije sjedišta, druga teta na stanici u Madridu, koja nas je uputila u tajne metroa, djevojka u metrou koja mi je pomogla staviti ogromni backpack na ledja, preljubazno osoblje hostela koje je imalo nevjerovatno razumijevanje za moj siromašan vokabular na njihovom jeziku… mogla bih nabrajati do ujutru.  A koliko ću tek moći nako što prođem i planirani ostatak španske avanture.
Nekako, srce mi je ogromno što je Madrid tako pitom. Jedini je grad, pored mog rodnog i moje Tuzle, gdje se osjećam kao kod kuće. Ništa u Madridu mi se ne čini stranim. Prvi put sam se zapitala o reinkarnaciji i povjerovala u nju – valjda sam u prošlom životu bila Španjolka i živjela u Madridu. Da, znam da je ova priča pomalo ofucana,  ali zaista ne znam kako drugačije objasniti ovaj osjećaj koji imam dok boravim u ovom predivnom gradu prepunom šarmantnih ulicica, veličanstvenih građevina, ljupkih radnjica, prostranih trgova i, opet, predivnih ljudi.

Riječ “oduševljenje” toliko ponavljam ovih dana da sam sama sebi dosadna, ali ne mogu si pomoći.
Pored svega što sam već nabrojala, najveća materijalna divota španske prijestolnice jeste svakako Palacio Real de Madrid, odnosno Kraljevska palata. Nakon dva neuspjela pokušaja da uđemo unutra,  iz trećeg je uspjelo. Stigli smo na vrijeme, u subotu, jedan od dana kada je otvorena za posjetioce i ostali “paf”. Kakav raskoš i prostranost, praćeni osjećajem zahvalnosti što sam uopšte tu i nekakvim strahopoštovanjem prema tim zidovima i svemu onome što se vjekovima medju njima događalo.

(5)

Kažu da je Madrid jedan od rijetkih gradova koji svoj puni sjaj doživljava noću. S obzirom na vrućinu preko dana, sasvim je logično da bolje živi noću, iako se temperature ne spuštaju mnogo, samo fali sunce. To sam pomislila “na prvu”. Ali kad sam s V. i ekipom iz hostela krenula u Pub Crawl vidjela sam zaista zašto to kažu. Živo je na sve strane. Svjetla ga čine još ljepšim nego što je danju. Kao da svaka zgrada vrišti “all lights on me” i uspijeva im. Sve vrvi od ljudi. Nije ništa neobično da se sudarite s prolaznicima. Samo prozborite “perdon” i dobijete nasmijano lice s druge strane. Barovi su prepuni ljudi koji se zabavljaju i sto je kod nas nezamislivo,  uopšte ih ne zanima šta radi onaj koji im stoji ledjima priljubljen u gužvi. I najbolja stvar u svim klubovima i barovima u kojima sam bila je – klima! Napolju se kuhate, a unutra potpuni chill.

Odlazak iz Madrida ima i svoju pozitivnu i negativnu stranu. Prva je da dalje kroz Španiju nastavljamo prema jugu i luksuznoj obali, a druga je da odlazim “od kuće”. Dok sam žurila prema svom vagonu u vozu koji će me odvesti u najjužniji i najtopliji grad u Europi, u Malagu, trudila sam se udahnuti što više madridskog zraka i duboko u sebi obećala da ću se “vratiti kući” nakon svih svojih putovanja i pustolovina koje me čekaju u periodu do prve naredne prilike za godišnji odmor i malo duže putovanje.

Komentari

Komentari