Zašto baš novinarstvo u vremenu kada se ne cijeni dovoljno a iziskuje mnogo energije i konstantnog rada?
Ljubav prema novinarstvu rodila se upravo na Radio Kameleonu kada sam aktivno učestovala u realizaciji emisije Šubi Dubi Škola. Nakon toga uslijedili su voditeljski angažmani na nekoliko Maskerambamabala, a potom i rad na nekadašnjoj TVT u emisiji Sveznadar. Žurnalistika kao fakultet je, u vrijeme kada sam ja bila na prekretnici života, došla kao rezervna varijanta. Nakon što nisam uspjela upisati glumu na Akademiji dramskih umjetnosti, a dobro je da nisam hehe, godinu dana sam studirala pravo. Iako sam upisala drugu godinu shvatila sam da to nije za mene, pa se žurnalistika nametnula kao prirodan izbor. Ispostavilo se da nije bio pogrešan. Bila sam najbolji student svoje generacije, a sa najvišim ocjenama došla su priznanja i stipendije. Već sam tada znala da je moje lutanje završilo. Odmah nakon diplomiranja dobila sam šansu da radim na RTVTK gdje sam i danas. Svjesna sam činjenice da je naš posao izuzetno stresan, niže vrednovan i slabo plaćen. Ipak, ne bih sebe mogla zamisliti da radim nešto što ne volim. Ja svaki dan idem na posao sretna što je pola obavljenog posla. Ja volim adrenalin, stres pod pritiskom mi daje krila, a sve za osjećaj zadovoljstva nakon dobre priče, priloga ili emisije. To valjda samo novinari mogu razumjeti. Velika je moć imati pero u svojm rukama, s odgovornošću da imaš priliku mijenjati svijet na bolje.
Najveća lekcija koju Vas je Vaš posao naučio?
Moj posao me svaki dan nauči nešto novo. Za novinare kažu da su globalne neznalice. Znaju malo svašta o svemu. Ja bih rekla da smo globalne sveznalice jer u datom momentu trebaš znati sve od transplantacije organa, ekonomske politike, historije, zakona, do poljoprivrednih, revijalnih, obrazovnih i sportskih tema. Ipak, moj me posao naučio da je i velika odgovornost na nama jer smo mi javne ličnosti, ljudi nam vjeruju, a to ponekada zna biti i veliko breme.
Da li ste zbog posla ikada zaplakali?
Za mene u redakciji su znali reći da sam emotivni drvensuz jer me prije nisu doticale tužne, potresne i teške sudbine. Znali su reći, Ivana u sve ovo ulazi hladne glave, žedna dobre i kvalitetne priče. Ivana ne zna plakati. Dolazila sam sa poplavljenih područja gdje su ljudi izgubili sve, obilazila masovne grobnice, pohodila Marš mira Srebrenica-Potočari, prisustvovala dženazi u Potočarima, vraćajući se u redakciju sa informativno uklopljenim pričama. Nekako sam pokušala napraviti distancu od posla i emocija. To što nisam mogla spavati nakon tih zadataka bila je druga strana medalje, novinarskog bremena koje nosimo. Ali ja skoro nikad nisam pokazala slabost jer sam tu na zadatku. Međutim, sve se promijenilo nakon rođenja mog sina. On je, kako moj kolega Zlatan Jahić zna reći, „ugradio“ emocije u mene. Sada lako zaplačem nad tužnim sudbinama svojih sagovornika, a suze mi zna izmamiti i priča sa sretnim krajem. Ljudi se valjda mijenjaju. Mene je promijenio moj Damir.
Da li ste se ikada susreli sa seksističkim stavovima od strane Vaših bivših/ sadašnjih kolega sa kojima ste surađivale?
RTVTK je pretežno ženski kolektiv. U našoj redakciji imamo četvoricu kolega koji su se nekako srodili s nama i zaista smo jedna velika porodica. Ne mogu reći da sam se susretala sa negativnim komentarima od kolega. Čak mogu reći da mi je mnogo lakše surađivati sa muškim kolegama od kamermana, realizatora do montažera. S druge strane, važno je znati se postaviti u datom momentu, a kako sam ja otresita i oštra valjda se niko nije ni usudio reći nešto što bi i u kom smilsu moglo zvučati diskriminacijski.
Kako podnosite kritike?
Uh teško. Vrlo često me natjeraju na višesatna ili čak višednevna razmišljanja. Ja upućene kritike studiozno analiziram. Ne pogađaju toliko moj ego, koliko me zaokupljaju i tjeraju da pronađem pozitivnu promjenu u sebi. Kritike su, htjela to priznati ili ne, jako dobre za mene i moju ličnost jer sam ponekad previše samouvjerena. Valjda to ide uz jake žene.
Nedavno se na društvenim mrežama javila polemika oko toga kako poslove novinarki dobijaju isključivo lijepe žene, često i bez završenog fakulteta. Šta je zapravo presudno ljepota ili inteligencija?
Danas bilo koji novinar ili novinarka, pa čak i sa magisterijem ili doktoratom teško dolaze do posla. Ljepota pa čak i inteligencija nemaju mnogo veze sa tim. Ja ne dijelim ljude na lijepe ili manje lijepe. U vizuelnim medijima važno je da te kamera voli. Primjerice, kamera jako voli mog novinarskog idola Gorana Milića, a neko bi za njega rekao da baš i nije lijep. Moj tata ima običaj da kaže kako kvalitet uvijek ispliva na površinu. Pokušavam slijediti ovu njegovu poruku iako i sama često nailazim na prepreke uzrokovane više ljudskom zlobom i zavišču. To što živimo u svijetu gdje se vrednuju uslovno rečeno „lijepe“ stvari i „lijepi“ ljudi dovoljno govori o onima koji svijet posmatraju na taj način. I ne bi se složila da je u ovom poslu išta presudno, pa čak i inteligencija. Važno je znati se snaći u datom momentu i pokazati zube.
S obzirom da ste viša asistentica na Odsjeku žurnalistike u Tuzli šta je za Vas bilo interesantnije: dinamika samog novinarstva ili rad sa mladim ljudima na njihovom obrazovanju?
Svaka vrsta posla ima svoje draži. Međutim, rad sa studentima posebno me oplemenio. Najviše me veseli kada sretnem bivše studente koji me sa radošću pozdrave i kažu kako su od mene naučili mnogo toga što im je kasnije kako u životu tako i u poslu višestruko koristilo. Onako šeretski znaju reći kako im je sad jasno sve ono o čemu sam im pričala. Tada znam da je moj trud i radi imao smisla. Od naredne akademske godine vraćam se u punom zanosu novim, mladim, usijanim glavama željnim znanja, koje ću im sa radošću prenijeti. Uskoro bi trebala i doktorirati, pa se nadam konkretnijem angžmanu na fakultetu. Sa novim menadžmentom na čelu Univerziteta uvjerena sam da će se prepoznati moj kvalitet, elokventnost i iskustvo u stvarnom novinarstvu. Bez obzira na knjige i udžbenike moj desetogodišnji rad u medijima svakako će biti dobra platforma za obrazovanje novih studenata.
Šta je važno da znaju buduće mlade novinarke i novinari?
Vrlo često znam reći da je ono što uče iz knjiga skoro uvijek drugačije na terenu. Kako ideali ne postoje, tako je i u novinarstvu. Danas novinari rade pod raznim vrstama pritisaka i vrlo je teško izboriti se i biti neovisan. Međutim, uvijek se može pronaći način da ostanemo svoji, samosvjesni i kreativni.
Ko je Ivana Ferković Pašić privatno?
Ivana Ferković Pašić je majka, supruga, kćerka i predan prijatelj. Osim u poslu, prefekcionista sam i u kući. U našem stanu, bez obzira na nered koji Damir svakodnevno pravi, sve ima svoje mjesto. Tako je generalno u mom životu. Sve treba imati red i raspored, pa čak i veš koji slažem po bojama i namjeni, hehehe. Volim planirati svoj dan i izlazak iz rutine zna mi stvarati nervozu. Za mene bi se reklo da nisam spontana. Skoro nikad ne kasnim i ne volim ljude koji kasne. Odgovorna sam prema svojim obavezama. Volim putovati i trošiti novac na krpice i kozmetiku. Luda sam za vježbanjem. Ipak, najviše volim provoditi kvalitetno vrijeme sa svojim mužem, sinom i porodicom. To vrijeme je neprocjenjivo.
Na Vama se odmah primjeti kako volite modu i da ste uvijek nekako drugačiji. Kako biste definisali Vaš stil?
Moj stil je teško definisati jer volim različite stilove. Sve ovisi od mog raspoloženja i prilike. Bez obzira šta imala na sebi volim da je neobično i upečatljivo. Iako u svom ormaru imam i bezvremenske komade od male crne haljine, jednobojnih sakoa, bijele bluze i crnih salonki, ipak preovladavaju odjevne kombinacije koje su dizajnirane da su sve osim basic. U posljednje vrijeme volim nositi patike jer trčim za Damirom. Odvikla sam se od visokih peta i neudobne obuće koja samo lijepo izgleda. Sva sreća pa danas postoje patike koje su za sve osim za sport i koje odlično idu i uz elegantne haljinice koje su vrlo često na mom modnom meniju. Ipak, kao i svaka žena volim se dotjerati, a kako imam istačnan ukus za modu vrlo sam često primorana da šijem haljine za posebne prilike koje su uvijek neobične svaka na svoj način. Čak sam si i vjenčanicu dala šiti jer nisam mogla naći ono što sam ja u svojoj glavi zamislila. Na svu sreću šijem kod šnajderice Snježe s kojom sam kliknula od prve maturske haljine, prije 15 godina i koja kad me vidi zna šta sam zamislila. Iako volim kvalitetne stvari, uživam i u posjeti raznim buvljacima u našoj okolini. Bitna mi je kvalitetna obuća, a garderoba mi je najomiljenija kada je kupljena na sniženju. Ono na čemu ne štedim, a to me naučila mama, je dobra i kvalitetna kozmetika, jer koža pamti i ne prašta.
Nedavno ste istrčali i Prvi tuzlanski noćni polumaraton. Kakva su iskustva sa istog te, kako Vi organizujete svoje vrijeme da se pored posla, porodice, putovanja stignete baviti i sportom tj. svojim zdravljem prije svega?
Vježbanje je moja strast. Od sedme godine sam se bavila plesom. Sve je počelo od ritmičke sekcije da bi u srednjoj školi postala profesionalac u kategoriji modernih plesova. Sa svojom plesnom grupom, prvo u PK „Flamenco“ a potom i „Univerzitetskim plesnim klubom“ osvajali smo prva mjesta na državnim, a zabilježene rezultate na međunarodnim takmičenjima. Osim velikih rezultata, ples mi je ostavio najljepše uspomene na druženja sa prijateljima koji su mi ostali za cijeli život. Poslije plesa, redovno sam išla u teretanu na aerobik, sve dok nisam upoznala novu porodicu u Fitnes studiju „Life“ odakle se i javila ljubav prema raznim programima vježbanja, ali i trčanju. Tako smo svi zajedno trenirali i pripremali se na moj prvi, ali ne i posljednji polumaraton. Istrčati ga je poseban osjećaj. Prvo se pripremaš, a onda trčeći pobijediš sebe. Ovu trku sam istrčala u, za sebe, najtežem trenutku. Nedavno se vratila sa porodiljnog, imam bebu koja doji i koja zahtjeva pažnju „25“ sati u danu. Veliku podršku sam dobila u svom suprugu koji je čuvao našeg sina dok sam ja osvajala nove kilometre i boravila u teretani. Za tretanu, stadion Tušanj i tuzlanske ulice mogu reći da mi dođu kao oaza mira. To je sat vremena za koji kažem da je samo moj. I ne grize me savjest zbog toga jer sam nakon treninga bolja i produktivnija mama svom sinu i supruga svom mužu Emiru. Svakom bi preporučila da se bavi bilo kakvom vrstom fizičke aktivnosti jer je to odličan ispušni ventil za stres. Osim toga, vježbanjem sam skoro vratila liniju nakon poroda, oslobodila se bolova u zglobovima, osjećam se ljepše i zadovoljnije, a najveća mi je satisfakcija kada polako ulazim u staru garderobu koju sam nosila prije trudnoće. Ja uvijek kažem kada postoji volja, nađe se način. I kada čujem kako neko nema vremena mislim da je to samo izgovor jer ja sam ga našla uprkos maloj bebi i obavezama kod kuće i na poslu.
Sada ono najljepše pitanje. Mama ste, šta će za Vas biti prioritet u budućem odgoju Vaše bebe?
Damir je Emirov i moj život okrenuo naglavačke, u pozitivnom smislu. Njegov osmijeh i zadovoljno lice je moja najveća sreća. Emir i ja ga odgajamo tako što mu ne podilazimo. Ono što je opasno ne smije dirati i nismo tolerantni na bijes i bezpotrebne suze. Neko će reći, previše ste strogi. Ja mislim da nismo. Jednostavno želimo poticati njegove kvalitete i usmjeravati ga da ih iskoristi. Učimo s njim kroz igru, pjevamo i plešemo. U odgoju ćemo ga učiti da, prije svega bude dobar čovjek i da ljude dijeli samo na dobre i loše jer su i nas roditelji isto učili. S obzirom da je još mali, sve se svodi oko igre, spavanja, presvlačenja, kupanja i hranjenja. Nastojimo ga pravilno i zdravo odgajati. Daleko od toga da sam „full bio mama“ ali nastojim mu izgraditi imunitet sada kada mu je najpotrebniji. Isto savjetujem i drugim mama.
Završite rečenicu:
Moj dan je….ispunjen kada je moj sin Damir sretan i zadovoljan.
Vikendi su…vrijeme koje, kad ne radim, provodim sa dragim ljudima, posebno sa sinom i mužem.
Ljubav je…smisao života.
Najvažnije u mom životu…su moj sin i muž.
Maštam o…svijetu bez rata i zla.
Moja tajna super moć bi bila…teleportiranje, da mogu brzo biti na više mjesta jer je ipak zamorno biti „mama multipraktik“.
ILI-ILI:
VINO ILI VISKI: VINO
ŠTIKLE ILI PATIKE: PATIKE I SAMO PATIKE
SUKNJA ILI HLAČE: HLAČE
PLANINA ILI MORE: PLANINA, OBOŽAVAM SKIJANJE
PAJO ILI ČKALJA: PAJO
ZDRAVKO ČOLIĆ ILI OLIVER DRAGOJEVIĆ: BEZVREMENSKI ČOLA
