Naš prvi susret su pratili trubači. Izlazimo V. i ja iz ogromne zgrade koja liči na dvorac i u koju su smjestili željezničku stanicu kad ono prava žurka ispred.
Piše: Daca Ibranović
I nije jedina. Na svakom ćošku dočekuju vas drugačiji umjetnici – svirači, plesači, Disneyevi likovi, akrobate… na trenutak pomisliš da su ti spremili dobrodošlicu, a onda shvatiš da je grad sam od sebe takav.
Svakome pruža dobrodošlicu na isti način i čini da se svi osjećaju jednako i kao milion dolara u isto vrijeme.
Kažu da Sarajevo ima dušu. Ima je i Amsterdam. Nije to ista duša, al’ to je ono “nešto”, što grad ili ima ili nema. Ne postoji arhitekta koji će izgraditi dušu bilo kom gradu.
Kad smo kod arhitekture već, ono što su moje oči vidjele i glavnom gradu Holandije ne može se uporediti ni sa čim sto sam sam vidjela ranije. Kuće i zgrade su se stisnule jedna do druge duž kanala kojima protiče Amstel rijeka. Neke su se nagele, ali drže se skupa pa opstaju dugo, neke čak i stoljećima.
Sve izgledaju kao da su od slatkiša. Vratile su me u djetinjstvo i u bajku o Ivici i Marici, samo što se oko amsterdamskih kuća i zgrada ne vrte likovi iz bajki nego ljudi svih nacija, najrazličitijih boja kože, stilova, mirisa… ova različitost vrišti slobodaaaaa!
Kad pogazite Amsterdamske ulice, udahnete ovaj vazduh, jasno vam je zašto su se ovdje smjestili najliberalniji zakoni.
Dok idete po hranu ili žurite da se priključite predugačkom redu za ulazak u Madam tussauds muzej, sa svih strana dopire miris trave. Ne pokošene, nego smotane u džoint. Voljeli travu ili ne voljeli, Amsterdamu nećete zamjeriti što je pun mirisa iste.
To je prosto dio njegovog šarma.
Baš kao i kanali, koje su svih strana zagrlila šetališta prepuna turista. Svako tu vodi svoju politiku, ali vlada savršena simbioza. Kako uvijek volim sagledati stvari iz različitih uglova, željela sam vidjeti i Amsterdam s vode. S ekipom sam se ukrcala na brodić i sat vremena uživala u otkrivanju historijskih činjenica o ovom divnom gradu, a slike koje sam vidjela u tih sat vremena, ostaće mi zauvijek urezane u sjećanje.
Ne gledam svaki dan Rembrantovu kuću, savršeno projektovanu i dizajniranu zgradu muzeja nauke, Amsterdamsku operu, ne prolazim svaki dan ispod bezbroj mostova koje sam do sad gledala samo na razglednicama.
Pišem ovo, motam film unazad, na dane u Holandiji i toplo mi je oko srca. Crtam predivne uspomene.
“Svečano” mogu reći da je ovo putovanje života – sjajna iskustva, drastično iskakanje iz zone komfora, savršen saputnik, punjenje baterija za narednih 5 godina, buđenje želje za planiranjem nekog novog putovanja…
Kad ovo kažem, mislim na spavanje pod otvorenim nebom, na ruksaku u poluležećem položaju, putovanje 15 umjesto 4 sata i neplansko upoznavanje još 2 dodatna grada.
Mislim na saputnika kojeg sam upoznala kada mi je i karta počela važiti, a da sam ga birala ne bih bolje izabrala.
V. je od onih ljudi koji na pitanje idemo li, odgovara sa kad krećemo, a ne sa gdje ćemo!
Put nas je nakon Amsterdama odveo i prekišoviti Rotterdam, a nakon toga toga, preko trnja, kroz šljivike i livade i nepoznate krajeve do Pariza.
A, on je priča za sebe.
Čitajte je kroz par dana, dok mi se smiri ova zbrka u glavi, izazvana oduševljenjem, uzbuđenjem i nevjericom!
Heeej, pa ja sam u Parizu – gradu moje želje za našim susretom, pa tek onda gradu svjetlosti i ljubavi!
