Zamislite koliko je živopisan lik moj kum Siki, kada uspijeva biti aktuelna gradska legenda, uprkos činjenici da već 22 godine živi u Chicagu! Svaki put se iznenadim koliko ljudi ga poznaje i kako on prede vješto tu jaku nit vječnih prijateljstava, koliko je u tome istrajan, kontinuiran, koliko pažljivo memoriše svačije uspjehe, probleme, događanja, jer prijateljstva su kao i rajske biljke, hoće njegu i da ih ponekad pitaš: „Kako si?“ a to Siki prosto najvještije i najbolje zna.

Tokom rata smo se družili intenzivno i tako preživjeli. Sačuvali jedni druge smijehom, pričom, kartanjem, ponekom cigarom i onim što nikada više nisam čula, a što se zvalo „zasip kafe“. Potrudila sam se da većinu ratnih događaja zaboravim, sjećam se samo da sam imala 25 godina kada sam odsjekla bukvu i cijelu zimu plakala zato što nije htjela da gori, niti sam ja znala da naložim vatru.

Drago mi je da mladi ljudi, koji će čitati ovu priču, neće razmjeti šta je u ratno doba značilo za nas pogledati dobar film. Imali smo i video klubove i kućne arhive, al’ nije bilo struje, i to baš je  prokleto dugo nije bilo.

Dva filma su spasila moju dušu, ratne ‘93. Mi, mladi tuzlanski krupijei (jedan od famoznih poslova koje sam radila, gdje sam stekla vječne prijatelje), sjedili smo u, tada jedinom tuzlanskom kazinu, posla nije bilo, al’ ne lezi vraže, bilo struje. I na jedinom kanalu prikazaše tada nov film: Mi nismo anđeli. Nikada toliko smijeha, nikada toliko sreće na jednom mjestu nije bilo, film i jedna čokolada s jagodama na nas osmoro. Mislila sam da više nije ni potrebno. Svaki put iznova kad gledam taj film, prosto mi nije smiješan, nego se sa sjetom prisjećam te dobre ekipe, našeg odličnog humora, te jedne čokolade koju je neko donio, jedne ili dvije cigare, koje su išle u krug i to me podjseti na riječi Poslanika Muhameda, koji reče: „Kada bih imao dva hljeba, jedan bih prodao i kupio cvijeće, jer cvijeće će mi nahraniti dušu.

Drugi film koji mi je spasio i nahranio dušu desio se iznenada, po dolasku struje, kada smo, tada mladi parovi: Snježa, Siki, Saša i ja, sjedili u Snježinom stanu, kada prikazaše tada svjetski hit: Nemoralna ponuda, gdje Robert Redford izgovara kultnu rečenicu: „Milion dolara za jednu noć sa vašom ženom!“

Film za koji vjerujem da ga nisu pravili neki filmski producenti, umjetnici i stručnjaci, nego čete psihologa, koje znaju kako da dotaknu svaku mladu dušu. Duše djevojaka koje se pitaju: „Da li sam ja taj kalibar žene za koju bi zgodni naftaš ponudio milion? Ako nisam, zašto nisam ja ta Demi Moore ili barem malo slična njoj? I šta bi i ko bi za mene ponudio nešto? I da li bi išta?“ Duše momaka, koji žele da sebe vide u ulozi bogatog i zgodnog biznismena, koji uvijek i u svako doba ima milion za svaku, pa i malu željicu. No film ne bi bio umjetnost da ne servira moralnu, dobru, duboku poruku, da ne nametne dilemu i pitanje – kako bih ja i šta bih ja u svakoj od ovih uloga?

Ali taj film je gledalo četvoro mladih, ratom iscrpljenih, izgladnjelih, osiromašenih ljudi. A scene ljepote, Vegasa, jahti, prezgodnih tijela, predivne garderobe, podsjetili su nas da postoji neki dobar svijet, neki svijet gdje se živi, uživa, kocka, kupuje luskuz, i nas četvoro nije disalo, nego smo upijali svaki detalj. Štaviše, navijali smo: „Pristani, pristani, naravno, ma šta fali, ma to je jedna noć, pa milion bona, idi, idi!!“

Ja koja sam to jutro odsjekla bukvu u šumi, nježnom, njegovanom rukom dvadesetpetogodišnjakinje, na trenutak sam zaboravila loš ukus kukuruznog hljeba, koji smo taj dan Saša i ja nekako pekli na vatri, koja je pištala i gasila se od sirove bukovine. Sve sam to zaboravila i gorila od strepnje da vidim da li će milion dolara donijeti sreću i vratiti snove ljudima koji se vole. Pa milion, zaboga rješava sve, zaslađuje sve loše ukuse. I u tom navijanju, začu se Sikijev glas koji reče: „Ja ne bih pristao!“

Prvo smo ga gledali u čudu, misleći da nešto nije dobro shvatio, ili da mi nismo čuli, pa mu počesmo da objašnjavamo: „To je samo jedna noć, a od toga zavisi njihov život!“

-„Znam, al’ ja ne bih pristao i ne bih pogledao milion, meni je moja žena važnija!“ Snježa se grohotom smijala, govorila: „Ti nisi normalan!“, a ona i ja smo ubjedljivo objašnjavale da nije ona požurila u hotel Ritz i na milionerovu jahtu zbog toga i činjenice da je frajer, nego se ona žrtvuje zbog njih, ona to zbog muževe sreće čini, uostalom!

-„Je ne pristajem,“ ponovi ljutito kum. I pokvari sijelo.

„Siki, pijan si,“ reče Snježa, „pričaćemo o tome sutra!“ I nas troje počesmo da napadamo, misleći da su to neki folovi, neko prenemaganje, neko moralisanje.

„Siki, foliraš, pristao bi ti na puno manje, kako su to sad visokomoralni fazoni.“

I tu noć se posvađasmo, nas troje na jednoj strani, puni opravdanja i tvrdnji kako je milion milion, te šta je jedna noć u životu čovjeka, i Siki, koji je bio kivan na sve nas, na film, na činjenicu da mu je to pokvarilo veče koje je trebalo da bude fino, te kako je bolje bilo da smo igrali remija, nego što smo gledali taj glupi film, itd. Ispraćajući nas na vratima, Snježa reče: „Ma pustite njega, on nema pojma šta priča, on je navikao da razmišlja na nivou dva'es’ maraka, pa s tog nivoa ne bi pristao, a da može da pojmi milion, on bi prvi poletio, prije svih nas!“ 

I tu se Siki na smrt naljuti i na kumove i na svoju ženu i na prokleti film. Jedva se izmirismo danima kasnije.

Nedugo zatim, odoše oni u Ameriku, avionom koji je iz Beča odvezao brojne bh.izbjelice, gdje su naši kumovi bili atrakcija kao daleko najobrazovaniji ljudi u grupi, ona oftalmolog, s velikim talentom za slikarstvo, on elektroinženjer, nekada perspektivni košarkaš.  Nakon par godina dođe kum Siki da nas posjeti i nakon uvodne priče, kažem: „Pa dobro kume, sad kad si upoznao Ameriku i skontao koliki je milion, jesi li promijenio mišljenje?

-„E pa tek sad ne bi pristao,“ odlučno reče.

I neki dan, kad se navršilo 22 godine njegovog boravka tamo, pitam po stoti put: „Jesi li se predomislio, pristaješ li na milion?“ on odlučno ponovi: „Ne, ne pristajem. Nikada nisam promijenio mišljenje. Ne znam dokle ćete me to svi pitati!“

Saša uvijek govori da sve ima svoju cijenu, pa se prisjeća trenutka kada su radili negdje u okolini Tuzle, popravljajući ratom oštećenu dalekovodnu mrežu i time u neka sela vratili život. Pa im prišao stariji mještanin i rekao: „Momci, ja hoću da vam dam pedeset maraka, pa vi sebi kupite jelo i piće, jer ste nam ovo napravili.“

Oni odlučno odbiše: „Ma ne, ne dolazi u obzir, pa to je naš posao, ne trebate vi nama ništa davati.“

A čiko ih zapanji komentarom: „Izvinite što vam nisam potrefio pravu cijenu!“

Moj kum Siki ima slavnog brata i puno manje slavnu mene. Kao moj vjerni čitalac, podrška i promoter, predviđa mi puno veću slavu. I misli to ozbiljno. Pošto sam nedavno opisala kako moj romantični muž čuva bioskopske karte s našeg prvog izlaska, velim ja njemu: „Sale, ako se ostvari ovo Sikijevo predviđanje, možda ti nekada unovčiš te karte, da ih nisi džaba čuvao tolike godine. Eto na primjer, nije ni Elvis Presley u mladosti mogao zamisliti da će dugme s njegove košulje da vrijedi milion!“

A na to Saša odlučno reče: „Pa misliš da bi ih prodao?“

I tu nas obori s nogu, sve osim kuma Sikija, koji reče: „Pa naravno da ih ne bi prodao, ni za milion.“

Bog je na nebu, a na zemlji kum. Ovoj dvojici kumova još niko nije potrefio cijenu.

Kume, nakon 25 godina i bezbroj gledanja filma Nemoralna ponuda, jedino što za sebe mogu reći jeste da želim da prevaziđem svoju jeftinoću, jer kako god okrenem, ja bih ipak malo bila Demi Moore. Hvala što si nas naučio da neke stvari nemaju cijenu, a za ostale, Bogu hvala, imamo Master Card. 

Ako mi neko nakon ove priče ponudi milion za kuma – ne pristajem!

Autorica: Sanja Hajdukov (erazmo.ba)

Komentari

Komentari

Nema više članaka