Mi smo oni čija srca lutaju. Naši organi koji kucaju putuju kroz hodnike i okeane, tražeći nešto za što se mogu držati.
Uvijek imamo potrebu pomoći onima koji nas trebaju. Čak i ako to znači da ponekad trebamo odustati od nečega što mi imamo. Čak i kad to znači da završimo blatnjavih ruku i ozljeđenih koljena.
Mi smo oni čiji umovi nikada ne prestaju razmišljati. Kažu da previše razmišljanja nije zdravo, ali mi smo još gori od toga, mi opsesivno analiziramo.
Vjerujemo u metafore. Prazna soba nije samo prazna soba.
Nama je ona prikaz prazne duše, nečega bez čega bi ljudi bili usamljeni. Suza za nas nije samo kapljica slane tekućine žljezda. Suza je simbol boli koju ni sladoled ni poezija ne mogu izraziti, nešto toliko moćno da ni ljudska volja ne može spriječiti.
Mi smo oni čije ruke imaju najsnažnije mišiće jer se uvijek na kraju držimo prečvrsto.
Mi smo oni koji ostaju nakon što su svi otišli.
Mi smo oni koji se bore kad je rat gotov.
Mi smo oni koji dopuštaju ljubavi da se vrati čak i nakon što nas je napustila.
Mi smo oni koji daju dijelove sebe kako bi zamijenili one koje je ljubav izgubila.
Mi smo oni koji se izgube u drugima.
Mi smo oni kojima ne ostane ništa jer damo sve ljudima koje volimo.
Boli, zar ne?
Iako si dala nekome sve što imaš, njemu to i dalje nije dovoljno.
To je verovatno kletva nas koji previše volimo; teško je naći nekoga ko će nas voljeti jednako jako.
Izvor: zdravaisretna.hr
