Već s prvim zracima julskog sunca nalegla bi na nju neka težina, težak zrak koji je potiskivao svu ljetnju radost koju je osjećala još od ranog djetinjstva, od onih dana kada je sa zelenih kristalnih valova zvonila vriska, cika i usklici vrućih tijela piskutavih u dodiru s hladnom vodom najduže i najljepše rijeke u Bosni komponujući tako simfoniju smijeha i radosti. Bili su to zvuci iz kojih je u ratnim godinama crpila snagu, nadala im se, priželjkivala ih i u tom nadanju ”izgurala” rat. Voljela je vožnju, volan u rukama, cestu pod točkovima svoga ”Žuće”, kako je od milja zvala već starog i isluženog Mitsubishia. Voljela je na putovanjima, bilo ona kratka ili duga, upoznavati ljude, predjele, sudbine drugih, druge ljude, ali i samu sebe. Putovanja su joj donosila mir, baš kao što je donijelo i ovo današnje, koliko god to apsurdno zvučalo, jer ići na dženazu u Potočare ne bi se moglo nazvati putovanjem.

Jedanaesti juli je najbolniji, najnemirniji, najtmurniji dan u godini, koji ni vrelina i bljesak julskog sunca ne uspijevaju razvedriti i otopliti, pa ipak ona je baš dvanaestog jula išla tamo po svoj mir. Bijeli nišani, molitva u zraku, istinsko povjerenje u Boga, mirnoća u dovama, odsustvo osvete, mržnje…sve to je davno izrečenu laž činilo podnošljivijom, a nju umirenom bar na neko vrijeme. Nije bila sigurna da li bi to drugi razumjeli, ali tako je uistinu bilo i činilo joj se da se to osjećanje ugnijezsilo u grudima mnogih koji su tog vrelog dana dženazom gasili žeravicu živih bosanskih rana.

Drina.

Plaha i podatna, živa i divlja, najhladnija a najtoplija u isto vrijeme, upravo se ukazala pred njenim očima. Dok je Žućo pratio zelenu vijugavu liniju od Bratunca prema Zvorniku, zamišljena žena pogledom obgrli rijeku i razbi tišinu koja je vladala u autu:

– Nisi ni sanjala koliko ćeš ljudskih tijela i kostiju morati progutati? Koliko ćeš smrti podnijeti? Koliko ćeš ljudske surovasti u valovima ponijeti? – reče joj kao staroj prijateljici pa bacajući kratke poglede kroz prozor auta nastavi – Bježeći od bola i sjećanja, insan vara samoga sebe pa za težinu, nemoć, bol julskih dana optuži omoru, sparinu, godine koje prolaze, ekonomsku krizu…šta sve ne. Optužuje i bježi, a zna da pobjeći ne može. Možeš li ti pobjeći? Možeš li oteći? Presušiti? Šutjeti? Možeš li i ti, Drino, lagati?

Izgovorena riječ laž ili laganje je često , kao i ovoga puta, imala moć okidača, oživljavala je neke zapretene slike prošlosti…Čudno je to, osmijehnu se, da Bog među desetinama hiljada ljudi spoji dva bića istog sjećanja, istih slika pohranjenih u oku, koje nekontrolisano potekoše s usana toga dana.

….

– Pušćaj me! Uzeli su mi dijete! Pušćaj me! – u masi jauka, plača i imena vrisnutih u vedro nebo, razaznavala sam glas jedne od majki koje je tih dana prihvatala na ruke prije nego što bi im tijela klonula u okrvavljenu kladanjsku prašinu. Čak je stijena, koja se spuštala niz razljapljena usta tunela, suzila i s ehom bola i plača iskašljavala izmučene žene Srebrenice. Ne znam ko je plakao, tunel, stijena, ja, vasiona ili one, majke ili svi zajedno, to zbilja ni danas ne znam. Ili to i nije bio plač…više ne znam.

– U Tuzli su! Neki su već tamo, a i ostali će doći – neuvjerljivo i s krajnjim naporima lagala sam glasom koji ni sama nisam prepoznavala, glasom koji je s usana klizio svjestan svoje obmane. Voljela sam da nije bilo tako, ali vijesti koje su dolazile sa terena kazivale su da je ”put spasa” za mnoge postao ”put konačnog smiraja”, jedna od onih destinacija na kojima će ostati godinama dok njihove kosti ne pronađu šumske zvjeri, zvjeri u ljudskom obliku ili možda ljudi.

Iz zagrljaljem zarobljenog ženskog tijela otimao se glas, koji je usamljen hrlio nazad linijom srca, koje je ostalo otrgnuto negdje ovdje u Potočarima, u podrinjskim šumama, u raljama krvnika u trenu kada su joj otrgli šesnaestogodišnjaka, sina, dijete. Koščate ruke majki kidale su sa sebe dodire i okove ruku nas koji smo ih vukli iz tog strašnog grotla na koji nam je ličio kladanjski tunel. Tmina tunela suprostavljena vedrini neba kao da je vrištala istinu od koje smo svi bježali i koju u tom haotičnom kidanju tijela nismo htjeli čuti.

– Pušćaj me – vrištalo je na mene bolom izobličeno lice dok su me ruke grubo gurale od sebe. Sjećam se da je moj stisak na trenutak popustio. Pred bolom koji se slio na moje lice iz prestravljenih očiju, nisam izdržala i moj poraženi pogled pao je na ženina stopala, na jednu cipelu. Jedna cipela. Dva stopala. Jedno od njih bilo je izgrebano, krvavo, ogoljeno a drugo obuveno u iznosanu ravnu kožnu cipelu. I jedno i drugo bijaše petama uprto u ugaženu zemlju, prašinu, znoj. Čuđah se nepokolebljivoj odlučnosti stopala, nihovoj odlučnosti da ne naprave ni korak dalje – Pušćaj me, dijete mi je ostalo! Uzeli su mi dijete!

Osjetivši da moj stisak popušta, žena koju sam stezala u zagrljaju napravi teturajući korak nazad ka otetom djetetu, no ubrzo cijelom dužinom tijela pade ničice. U milijonitom djeliću sekunde spoznadoh da je do njene svijesti doprla tmina tunela koja zamrači titrajuću sliku djeteta pred mjačinskim joj očima. Sjećam se da se nisam bila ni snašla a ispod svojih šaka, između njih i klonulog tijela osjetih ruke djevojčice. Kako se tu našla, kada je izronila iz izgužvane slike žena ni danas ne znam. Znam samo da je odjednom sve zanijemilo a ja sam jasno čula i danas čujem taj sitni, nježni a zreli glas desetogodišnjakinje:

– Mama, mama! Ustani mama! Evo i nene, ustani! Ostale smo žive, mama. Ustani, ne mogu nam više ništa! Ništa! … Vidi mama, ona nosi ljiljane!

Podigla sam pogled a nad tijelom iznemogle žene stajala su dva skoro identična lica. I jedno i drugo bijaše uplašeno, bolom slomljeno, tugom ugašeno. Jedno mlado, dječije, zurilo je, s tračkom nade i sreće, u grb s ljiljanima na mojoj uniformi, a drugo staračko, mirno, prepušteno bolu i sudbini, bezglasno je pomicalo usnama ponavljajući dove upućene Bogu.

– Ništa, ne mogu nam više ništa – kao omanđijana ponavljala sam riječi djevojčice upijajući snagu s njenih trepavica i očiju u kojima se zrcalio moj grb Armije BiH.

Ruke, i moje i srebreničke, i dječije i staračke, spletoše se u toj prašini, obrglilše djevojčicu, mene, nenu, obgrliše tu kladanjsku kotlinu, obgrliše i one izgubljene duše otrgunete i ostavljene tamo negdje u šumama Sućeske, Udrča, na obalama zelene Drine.

– Neki su već u Tuzli. Autobusi stalno dolaze! Tamo ćete ih naći! Tamo ćeš naći svoje dijete! – čula sam glas koji je ličio mome, glas koji se s mojih usana slivao u vrat, u znojne pukotine tog grčevitog zagrljalja. Čula sam, govorila, a slutila da izgovaram najveću laž u svome životu – Tamo ćete ih naći, u Tuzli, u Nezuku, živi su – lagala sam. Lagala sam! I ne samo njima, već svima koji su tih dana jula deportovani autobusima iz Srebrenice, svima koje sam srela, dočekala, vidjela…svima. Svih ovih godina, na ovim dženazama, ne mogu da se oslobodim krivnje. Svaki ovaj nišan me podsjeća, svaki od njih mi govori ”Lagala si da smo živi!”…
Tišina poklopi sve, ispovijest naglo presahnu kao što je naglo i iznenada suknula. Dodir ruke, neki novi srebrenički zagrljaj, sada već četrdesetdvogodišnju ženu vrati u stvarnost i ona ponovi neznanki pored sebe:

– Lagala sam.

Nakon tih riječi osjeti da joj vrelo julsko sunce suši suze na obrazima, da molitva koja se razliježe s razglasa u memorijalnom centru djeluje umirujuće, ali ne toliko koliko ruka neznanke na njenom ramenu kojoj je evo po prvi put, poslije skoro dvadeset godina, priznala svoj najveći grijeh, tešku laž izrečenu tog jula ’95. Neznanka pored nje, je mogla imati tridesetak godina i toliko joj je ličila na djevojčicu iz njenog sjećanja. Isti vrhovi trepavica, isti mirni pogled i glas.

– Dobro je da si lagala – trže je – Zbog tvoje laži nena je do smrti vjerovala da su živi, dani i godine u Tuzli su bili ispunjeni traganjem, nadom. Uostalom, nisi mogla znati koliko je zlo u ljudima. I sama sam lagala i nije mi žao. Ponavljala sam tvoju laž. Ustvari, to je istog trenutka prestala biti laž. Vjerovale smo u nju, za nas je to bila jedina istina – mirno i s uvjerenjem u izrečeno pogleda je sagovornica – Nisi ni ti imala više od dvadeset, zar ne? Nosila si uniformu, grb s ljiljanima na rukavu i prsima. Sjećam te se.

– Imala sam dvadeset i dvije. Bila sam pripadnica Armije Bosne i Hercegovine, Prve podrinjske muslimanske brigade. Tih dana je moja četa imala slobodno pa smo se stavili na raspolaganje sanitetu pri dočeku egzodusa iz Srebrenice… – mehanički je govorila pa kad postade svjesna značenja zadnje rečenice naglo prekide – Kako misliš sjećaš me se?

Bilo je to pitanje koje nije trebalo odgovor jer tog trena sve joj se samo kazalo. Dolazila je i ranije na dženazu u Potočare, ali nikada, nikada nije govorila, nije mogla zapodjenuti razgovor s bilo kime. Bojala se, koliko njihovih, toliko i svojih sjećanja. Danas, naslonjena na stražnji zid česme, na kojoj s druge strane klokotaše voda pod nijetom abdesta, otvori dušu neznanki koja je pored nje mirno prebirala bobe tespiha.

– Rekla sam ti, ne mogu nam više ništa. Ništa! Hvala ti za laž, za nadu! Sve što se desilo, moralo se desiti, s nekim razlogom, takvo je određenje – reče djevojka i na poziv imama svrsta se u saf za molitvu.

– ”Takvo je određenje!” ponovi žena sada već za volanom žutog mitshubishija nijemo se pozdravljaljući s Drinom u svom retrovizoru, mezarlukom nadanja i sa, poslije toliko godina, ugaslom ranom svoga grijeha.

Autorica: Amela Džinić Isanović

Komentari

Komentari